Bila jednom u Njujorku

Ove godine dva puta pomjeram sat. Danas ovdje, prije dvije sedmice na Istočnoj obali. Imam 24 slobodna sata u Njujorku i četiri večeri. Dva dana prije put planiram kako ih iskoristiti. Uveče 6. marta bih da kupim kartu za Kip slobode za 8. marta. Prva dostupna posjeta je u junu.

 

Oko 500 novinara iz 90-ak zemalja svijeta prijavilo se za konferenciju o razvoju u ranom djetinjstvu na Kolumbija univerzitetu. Za 18 godina u novinarstvu bila sam, kaže moj TripAdvisor nalog, u 110 gradova, u 25 zemalja, na četirima kontinentima i prešla 28,375 hiljada milja /ako se izuzmu ponovljeni odlasci na ista mjesta/, ali nikad u Americi. Vrlo rijetko otvaraju pozive za novinare izvan svojih granica, a i kad to učine, selekcija je prestroga. Zato odavno primjenjujem pravilo da se za CPD na teritoriji Amerike prijavljujem samo ako ću na to potrošiti ne više od dva sata. Tako sam i ovaj put očekivala mejl sa ključnom riječju unfortunately. Kad ono congratulations.

 

Đe ćeš u šestom mjesecu trudnoće, hoće l’ djeca kod bake, je l’ ostavljaš Marija samog s djecom… Što, je l’ on nije roditelj?

 

Već odavno u međunarodnim aplikacijama za novinare u rubrici gender, osim male i female, stoji i neutral. I ovdje domaćini među prvim housekeeping informacijama navode da toalete za rodno neopredijeljene imaju na dva od šest spratova zgrade Fakulteta za novinarstvo. Na svakom spratu na oglasnim tablama natpisi: „Trumplandia. It’s like a joke, but it’s not funny.“ U Pulitzer sali trudnoća i dojenje nisu tema. Kolegica iz Nigerije mjesec pred porođaj, iz Čilea doji bebu od deset mjeseci, iz Meksika kćerkicu od deset. Za doručak i ručak stojiš u redu za buffet, a da niko ne pravi pitanje o trudnoći ili bebi u naručju. Ako sam tražiš da ideš preko reda, OK, ali da te neko dovodi u privilegiju koju ne tražiš, toga nema. Za sve vrijeme puta samo u redu za check-in na JFK starijem paru ispred mene trudnoća je vijest. Čude se što stojim u redu, treba da idem preko reda, ne treba da čekam… Sve OK, dobro sam. Gledam im poslije pasoše. Grci.

 

Nijedne slike sebe u Njujorka nemam. Osim grupne, na FB stranici konferencije, 45 novinara iz 28 zemalja. Kolege iz Malezije i sa Filipina prvi put vide snijeg, uživo. Kolega iz Ekvadora se pravda, jeste da ne dolazi iz mnogoljudne zemlje /16 miliona/… Ja manja od makovog zrna, ni kad bih preuveličavala ne bih dobacila do četiri miliona. Pravda se i domaćin, zbog prisutnih donatora /Unicefa, Forda i još triju, manje poznatih, fondacija/, govoreći kako zajedno, u zbiru, pokrivamo više stotina miliona ljudi. Ako je to bio cilj, zašto nema novinara iz Kine i Rusije?

 

Savjeti domaćina za Menhetn su ne noću u Central park i ne noću u Harlem. I bezbjedni ste gdje god je mnogo ljudi. Situacija ima svaki dan. Ili svađa u prodavnici, ili tuča u podzemnoj, ili bježanija po ulicama. Oni koji se tu zadese, bez reakcije su. Eventualno vade telefone, snimaju, vraćaju telefone, bez promjena izraza lica. Prosjaci na svakom koraku, beskućnici super organizovani u prikupljanju para. A i taj govor. Da se pitaš je li ostao iko u Nju Orleansu. Ili u Srednjoj Americi. Sirene hitne pomoći, policije i vatrogasaca, preglasne, prečeste i u svako doba dana i noći. Na najfrekventnijim mjestima punktovi NYPD i US Army. Ne zaustavljaju me da mi pregledaju lične stvari niti da me psi tragači onjuše. Ne zato što sam trudna, nego zato što sam bijelac.

 

NYLO hotel na Brodvej aveniji je pristojan. Drugarica je fan visokih spratova po hotelima, pa traži da približim kameru prozoru. Nisu samo na 12. spratu tako prljavi prozori i nisu toliko prljavi samo u tom hotelu. Kroz mnoge dijelove grada, ako prolaziš danju, pitaš se da li su uopšte naseljeni ili su to zloglasni inner cities. Drew i David ne vide onaj snijeg kroz prozore zgrade fakulteta. Kupiš kartu za vođenu turu autobusom, ne vidiš kroz prozor. Na kruzeru od Menhetna do Bruklina isto tako. Valjda je i to dio njihove ekstremne pragmatičnosti, neka je čisto iznutra, gdje dišeš, boraviš, živiš, a ako hoćeš bolji pogled, i kruzeri i sightseeing busevi imaju otvoreni dio za to.

 

Zimus sam išla pogledati Glogovca u novom Hamletu JDP-a. Kupujem ulaznicu, kaže onaj poznati čiko sa blagajne /što ima svoju knjigu utisaka/ 350 dinara. Pitam da nije neka greška, rezervisala sam ulaznicu od 1.200 dinara, kaže nije, otkazala nam jedna škola organizovanu posjetu, pa smo pustili u prodaju karte s popustom. I pogledam tu predstavu za tri evra. Za Mis Sajgon u Brodvej teatru treba da platim od 105 do 342 dolara /one najjeftinije, od 78 dolara, bile su već rasprodate/. Online ne mogu kupiti kartu, jer nema BiH u padajućem meniju zemalja u kojima je kartica kojom plaćaš registrovana. Odem na prodajno mjesto za sva brodvejska pozorišta, da usput pitam mogu li dobiti popust na svoju IFJ akreditaciju. Ne dajemo popuste, ali imamo najbolju ponudu za preostala neprodata pojedinačna mjesta za 75 USD. Dirigent stoji tako da diriguje i orkestrom ispod scene i horskim dijelovima na sceni. Mjuzikl traje dva sata i 40 minuta. Vidiš i čuješ savršenu sinhronizaciju orkestra i glumaca, zavidnu fizičku kondiciju glumaca, istrenirano solo pjevanje, mlad svijet u publici, odličnu i konstantnu komunikaciju publike sa scenom, ali ne i igru. U jednom momentu pimp iz Vijetnama po dolasku u Ameriku izgovara repliku iz Trampove kampanje „Let’s make it great again“. Tu nastaju ovacije kao da si u Medison skver gardenu na Njujork Niksima, a ne u pozorištu. Meni bi bilo draže da je bila spontana nego kontorlisana. Na kraju predstave cijela sala je na nogama, ali nijedan bis nego se odmah po izlasku svih na scenu pale svjetla i spušta zavjesa. A imali smo priliku doživjeti 40-ak izlazaka Nikole Simića ne jednom od posljednjih igranja Bube u uhu. Na pauzi prodaju se piće i hrana. Na svakom nivou se pored tih mini barova nalaze prodavnice suvenira iz predstave koja je na repertoaru. Red je i za jedno i za drugo. Prodaje se svašta, od uniformi američkih i vijetnamskih vojnika, preko zastava, do privjesaka. Gledamo ove sedmice mjuzikl jednog američkog univerziteta na gostovanju u Banjaluci. Takođe tehnički savršen, već sad, na studentskom niovu, ali bez prostora za nadogradnju. I da je afirmisana ekipa radila umjesto studenata, razlike ne bi bilo, toliko se, eto, čini se, pažnje poklanja tehnici na račun individualnog. Sjetim se druga Darka Cvijetića i lika mu koji citira Brehta. Il’ prodaješ karte il’ praviš predstavu.

 

Išli smo jednom u Pariz na 15 dana, pa se imalo vremena za jedan cijeli dan u Luvru, za jedan cijeli dan u Versaju, i sve tako za bahatiti se. I podsmijavali se tursitičkim vodičima za Amerikance gdje piše da je za Luvr potrebno sat vremena. Jeste, ako ideš vidjeti samo Mona Lizu. Tako osoblje Muzeja moderne umjetnosti u NYC, kada je petkom late opening, a uz to besplatan ulaz, nema dilemu ko i zašto tada tu dolazi, pa te na ulazu odmah uputi na peti sprat. Koliko se nekada moralo učiti likovno u prijedorskoj gimnaziji, znaju samo oni kojima je predavala profesorica Damjanović. Prvo veliko djelo pred kojim sam stajala uživo su Van Gogovi Suncokreti u Nacionalnoj galeriji u Londonu prije više od deset godina. Ništa. Redali su se poslije veliki umjetnici, velika djela, velike kuće u velikim gradovima. Uzalud. Pitam ljude, akademske slikare, znate li vi razliku između umjetničke slike i one koja to nije, likovne pismenosti i nepismenosti, osjećate li šta kad ste pred velikim djelom, kažu u 80 posto slučajeva da. Ja ništa. Posjetim i pogledam, informativno, a više od toga nikako. E, tako i ovdje. Pred Van Gogovom Zvjezdanom noći milion ljudi. Meni zanimljivija prostorija u kojoj je Marina Abramović u suzama dočekala svog bivšeg muža. Sa sve 14 miliona pregleda na YT.

 

Jesenas u Njemačkom muzeju u Minhenu, u svim onim podzemnim nivoima sa oživljenim starim rudnicima kroz vijekove, nahvatale se straha i Drugarica i Direktorica. Iz država koje posjetimo, donosimo magnete. Jedan je obavezno zastava te države, a drugi simbol države ili grada. Na frižideru su sad Lejdi liberti od Lego kockica i MOMA. Kaže Direktorica baš je lijep ovaj muzej. Ima li u njemu rudnik?

 

Vraćam adapter za struju prijatelju koji je ranije živio u Državama. Ne bih poželjela živjeti tamo, kažem. Nije Njujork Amerika. Niti je Amerika Njujork. Njujork je Njujork, kaže.

Advertisements
Posted in Uncategorized | Leave a comment

Dnevnik jedne kampanje

Izbore radim od onih iz 2000. Najprije za radio, a od 2002. za novinsku agenciju, dakle „rek’o, kaz’o, dod’o“. Od toga ni manje ni više. Znači, napor je isključivo fizički, hodati po tim tribinama, od jedne do druge, iz dana u dan. Mentalna je samo bol. Od one ‘nol’ke omladine u špalirima. K’o onaj uragan iz dvije i šeste, ako se sjećate.

U početku, dok je baka s Direktoricom bila na moru, Drugaricu sam neki put morala voditi sa sobom. Imala je uspona /“Koliko vidim, ima ovdje ozbiljnih kandidata za kočoperitis.“/ i padova /“Zašto ti ne aplaudiraš?“/.

„Makadami se redovno nasipaju i to je najvažnije“, kaže jedan.

Jedan krtikuje bilborde drugih. Baš na dan kad su i njegovi osvanuli po gradu. Ali ne tako veliki i ne tako česti kao oni čije kritikuje.

Neki po sto godina u javnom životu i još ne razlikuju davanje izjave od gostovanja u studiju. Počinju izjave sa “dobro veče vašim gledaocima”. I još se uredno i predstave.

Jedan je prošle izbore pridržavao rolape iza leđa sagovornika dok traju izjave, eno ga sad kandidat.

Svaki nosilac je nosioc. Al’ će se ovi nanosati, kaže kolega snimatelj.

Jedan govori “predizborna trebina”. Nije slučajna greška, nego svaki put tako.

Penzija uranila. Ranom zorom, 9. /slovima: devetog/ u mjesecu.

Jedan priča kako su se mještani radovali asfaltu: „Vrištali su i djeca i majke i ljudi“.

Srbijanska i himna Republike Srpske zamijenile mjesta od prošlih izbora. Aplauz poslije himne se ne mijenja.

Jedan imao udes poslije tribine. Mrtav pijan, kažu. Kažu, umalo još nije udario u neki traktor koji ga je iz jarka izvlačio. Omladinac je. Za primjer vršnjacima.

Razmišljala raditi priču o doiksavanju. Neki su tako prvo prolazili, a poslije i sami padali. Jer su neki njihovi „radili“ još više od njih. Da me povežu sa svojima u odborima, da mi oni budu sagovornici, može i anonimno. Kad, na nekom dječijem rođendanu, rekoh šta tražim i rekoh kako se bojim da li će mi htjeti pričati sve do u detalje, a jedan će: „Ne traži dalje, ja sam to patentir’o. Još 2002.“

Jedan sazvao pres, pa pitao novinare o čemu da priča.

Žale se i ljudi iz lokalnih izbornih komisija. Gdje im i referendum sad natovariše. Skoro isti posao kao za izbore, a bez potrebe. I baš na svim biračkim mjestima, aman! „K’o da se ne zna da će nam izlaznost biti 120 posto“, kaže jedan.

Jedan pozvao medije da se slika sa nekima iz nekog kluba borilačkih vještina. Šapne mi koleginica: „Što im neko ne reče da se ovaj naležao u zatvorima zbog droge. Evo, neki dan je izašao.“

Ljuti Srbi počeli kampanju pričom o dijaspori i blagodetima koje može donijeti. Šuti i onaj među njima što se najglasnije protivio čitanju pisma roditelja ubijene djece Prijedora. Onaj što je tada, dok su drugi odbornici samo žamorili, raširio ruke i viknuo naglas da je dosta više.

Jedan je pred početak tribine prišao snimateljima i pitao zašto uvijek samo prvi red, nikad masu. Pod jedan nema mase, pod dva ni u širokim kadrovima ne smije biti djece. Sutradan šef tehnike na razgovor pozvan. Turistički vodič u Bukureštu rekao je da je za vrijeme Čaušeskua smijenilo snimatelja jer ga je poslikao s one strane na kojoj je ožiljak imao.

Deset me je dana mijenjala koleginica, a ko nije predizborne kampanje radio, ne zna kakva je to žrtva. Dan pred povratak kući, odveli smo djecu u bavarski dvorac, inspiraciju za Walt Disney’s Magic Kingdom. Kasno popodne vidjeh mamine propuštene pozive. Tri u razmaku od po minut. A dopisivale se to jutro, rekla joj kad stižemo, sve pet. Nema šta drugo biti nego neko umro. Zovnem, kaže daj svoj i Mariov JMBG da glasamo za vas. Ona i prija joj na referendumu. Ko ti je to, mama, rekao? Pa, ovi na glasanju. Ja ne dam, a Marija ću pitati. Ako ti se više ne javim, znači da ne da ni on.

Jedan daje izjavu šta će sve uraditi i za šta će se sve zalagati ako bude izabran. Na ono isto mjesto na kojem sjedi već osam godina. Od 38 sjednica lokalnog parlamenta u posljednjem mandatu, nisam bila na možda dvijema ili trima. Ovome glasa nisam čula.

Drugar Pod lupom gleda visokog funkcionera u zajedničkim institucijama BiH kako na stranački skup dolazi službenim vozilom uz još dva vozila u pratnji, sve pod rotacijama. Pita što mu ovo treba. Ajoj, jesi nezagađen. Kad se sa ove strane na to oguglalo…

Oslovljavaju kandidate sa gradonačelniče. Da se počnu ulizivati na vrijeme. Čak i neki među kolegama. Jedan je tako na nekim ranijim izborima sebi otvorio i nalog na yahoo.com sa načelnik opštine u adresi. A nikad nije otišao dalje od kandidature.

Jedan najavljuje kako će mijenjati zakone. Ne kaže da se ti zakoni ne mijenjaju u lokalu, već u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Tamo gdje npr. on sjedi već dvije godine.

I ukućani mi se smiju. Gdje ćeš danas? Tu i tu. Pa, i juče si tamo bila. Kupi sebi mjesečnu.

Da je iko na pitanje zašto se kandidovao, odgovorio zbog 1) novca i 2) moći, glasala bih za njega. Ovako, opet moram glasati protiv. Kad već nemam u ponudi ono čestito čeljade iz Teslića.

Posted in Uncategorized | Leave a comment

Crtice iz Haga

Ujutro, pred put, frizerka mi kaže da, u gazdino ime, pozdravim Radovana. A u njeno nekog od njenih. Ali tamo tvojih nema, gazda će.

Na letu naši. Mnogima prvi put. Je l’ ovo makadam. Škripi đeram. O’šle mu pakne. Malaaa, obraćaju se osoblju. Zahvaljuju se za ketering, u zvijezde okivaju, k’o da ga je staf iz svog džepa platio. Sa’š vid’ti kad nam ovo na izlazu naplate, dobacuju drugi. Iza bračni par, u dubokoj starosti, svako po kindle na krilu.

Nigdje toliko naših k’o u Hagu. Ni na utakmicama. Posla je bilo u zgradi hotela koja je nasuprot zgrade ICTY, u zgradi ICTY i na platou između. Lid isti. Nezadovoljni i presudom i visinom kazne. A ispod toga citat. Koga god.

Na spisku potencijalno korisnih i potrebnih kontakata oficir za vezu. Pred put muž mi kaže, kad ga budem zvala, ako odbije saradnju, reci da si maloljetna. Kad ono nov čovjek na toj poziciji, već par mjeseci. Preljubazan, presusretljiv, konstantno na usluzi. Sve suprotno od prethodnog. Jedino automobil službeni isti. Koji je više vremena bio u PD nego igdje drugdje.

U hotelskom baru prekucavam izjavu Luke Karadžića, u njegovom društvu govore po zanimanju brat. Za stolom iza mene majka i kćerka. Maternji nam je isti, a one ga sad miješaju sa holandskim. Majka kćerki pušta snimak privođenja Florence Hartmann. I nije im jasno kako je privedena kad rulja viče ne nju, ona je naša, ona je na našoj strani. Sjetih se da je lani u Prijedoru bilo izjava: bio u logoru, a uhapšen.

Sad će ti to biti vijest, a ne presuda. K’o ljetos u Srebrenici što je bio Vučić, kaže koleginica što je iz novinarstva prešla u nevladin sektor.

Naslov Luka Karadžić: „Ne nosim teret izdaje brata“ uredništvo mijenja u: „Očekujem oslobađajuću presudu“. Kolegama s TV-a pridržavam laptop ispod objektiva kamere, fake live sa bratom. Luka Karadžić čudi se idiotu. Nisam znao da to tako ide. Šta ste vi mislili, da ljudi iz glave rade? Nisam, znao sam da mora biti nešto, ali nisam znao kako to izgleda.

Lijevo od mene naši. Jedan mi poznat likom, priđem da pitam jesmo li kolege. Nije, s nekim sam ga zamijenila. Dodaje da je Hercegovac. Svi ostali Krajišnici. Bihać, Cazin, Kladuša, Ključ. Došli istim autobusom kao i naši iz Prijedora, jedan je i cimer s Prijedorčaninom. Napolju hladno, u baru hotela toplo, kafa besplatna. Jedan uđe s vana, ljut, galami, ‘oću l’ vam ja držati transparente.

Galerija u sudnici ima 99 mjesta, daleko manje nego akreditovanih. Smještaju ih zato po dodatnim prostorijama. Naši, kažu, u špajzu bili. Nisu vidjeli predsjednika neg’ na TV-u. To su mogli i od kuće.

Najstrože se pazilo da se naši ne susretnu sa našima. Uvodilo ih na različite ulaze, u različito vrijeme u različite porstorije. Nakon izricanja presude isto. Čak i ove naše, što su na glavni ulaz ulazili, nakon eventa pripuštalo van malo po malo, s vremenskim razmacima.

Silazi jedan naš i sreće se s nečijim pogledom u daljini. Stavlja sebi kažiprst na čelo, palca dignutog, a preostalih prstiju ušačenih. Simulira pucanj iz pištolja. Pita me hoćemo l’ šta raditi. Nećemo, nemam ti ja to gdje objaviti. U nas samo naše puštaju. Ali dala sam tvoj broj kolegi u SA, zvaće te sada, da ima i sagovornika van Srebrenice.

Snimam izjavu u holu. Novinarka NYT pita je li to Luka Karadžić. Nije, to je član odbrane. Opet pita isto. Nije, to je pravni savjetnik Radovana Karadžića. Ona opet. Nije, njegovo ime je Goran Petronijević. A nije Luka Karadžić. Nije. Iste su visine, isto su ćelavi, isto imaju brkove, ali nije. A, žene… Uzima onda izjavu od Brammertza. I pita na kraju koja je razlika između genocida i eksterminacije.

Momak s BBC akreditacijom pita mogu li mu prevesti izjavu jednu i snimiti voice over. Čuje se pitanje novinara šta mislite i ide odgovor: ništa ne mislim. Nagrađen je, eto. Sve pobijeno, nemam nigdje nikoga… Kako misli nagrađen, dobio je 40 godina, pitaju redom, misle greška u prevodu.

Snimam prevod, pitaju može li još jednom, ali sporije. Do mene sjedi montažer, na snimku nailazi na naslovnicu magazina Time sa čuvenom fotografijom logoraša iz Trnopolja. Kažem im ovaj čovjek je danas tu. Nema reakcije. Ponovim da je došao u Hag i da je ispred zgrade sada, ali ga ne biste prepoznali. Nasmiješiše se, poslovična ljubaznost, small talk, zahvalnost, pozdrav. Imuni na sve što nije u planu.

Nemoj srbovanja, rekao jedan urednik svojoj ekipi. Đavolu malo bilo. Naravno da možeš poslikati zgradu ICTY iz moje sobe. Samo, 12. je sprat, prozori se ne mogu otvoriti širom, prevencija suicida. Malo osušenih kapi kiše, malo ptičjeg izmeta. Ma, ne smeta. Siječem ona reportažna, da se kadrovi mogu koristiti i kasnije. Nikad više novinarskih ekipa ovdje neće ni biti.

U toj strci uzimanja prvih reakcija, napade nas jedna naša. Galami, zašto je izbjegavamo, zašto od nje nismo do sada uzeli izjave, zašto niko srpske žrtve ništa ne pita niti u presudi spominje, kako će ona na kraj s drugima, kad ni sa Srbima ne može, nikad više neće dati izjavu srpskim medijima. Onda okrenu i na džender. Kako mi samo uzimamo izjave od generala Savčića i direktora Kojića, a od nje – jedine žene, ne. Jer, zna naša, ne bude li je medijima, ko će znati da je bila. Svako svoju muniru ima, kažem kolegi koji me zamolio da ga povežem sa našima.

U Amsterdamu, dan poslije, nema naših. Sve sami svoji. A svoji toliko da našost zaboli još jače.

Posted in Uncategorized | Leave a comment

ZAŠTO VRTIĆ TRAŽI DA ZADRŽI MONOPOL U PROVOĐENJU PREDŠKOLSKOG PROGRAMA?

Direktor Dječijeg vrtića „Radost“ Prijedor Dušanka Božić pozvala je Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske da prekrši zakon o osnovnom obrazovanju.

„Ne dozvolite organizovanje pripremnog programa za predškolce u osnovnim školama sve dok vrtić ne popuni svoje kapacitete“, zatražila je Božić na javnoj raspravi o Nacrtu Zakona o predškolskom obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske, održanoj u Prijedoru, 28. aprila 2015. godine.

A Zakon o osnovnom obrazovanju Republike Srpske u Članu 47. pod tačkom đ) propisuje da škola organizuje pripremne aktivnosti za djecu u godini prije polaska u prvi razred. Možda uprava prijedorskog vrtića ne poznaje zakon, ali neznanje nikoga ne oslobađa odgovornosti. Odgovornosti i u djelovanju i u javno izgovorenoj riječi.

„Zašto da meni djecu uzimaju /osnovne škole/ ’Desanka /Maksimović’/ i /’Branko/ Ćopić’ na sto metara od vrtića?“, upita direktorica predstavnike Ministarstva.

„Ukoliko škole organizuju pripremni program od 9 ili od 10 časova, a vrtić tek od 16.00 ili 17.00 časova, postavlja se pitanje pedagoške opravdanosti izvođenja ovog programa u vrtiću“, odgovori Nataša Cvijanović, načelnik Odjeljenja za predškolsko vaspitanje u Ministarstvu prosvjete i kulture Republike Srpske.

A djecu osnovne škole vrtiću „uzimaju“ iz dva razloga: što imaju pravo, zakonom propisano, da organizuju pripremni program za predškolce /a Ministarstvo im u tome pomaže već petu godinu/, i što, za razliku od prijedorskog vrtića, poštuju član 5. Zakona o predškolskom vaspitanju i obrazovanju kojim je definisano da djeca koja učestvuju u programu pripreme u godini pred polazak u školu ostvaruju pravo na besplatan vaspitno-obrazovni program.

A vrtić je godinama unazad ovaj program od roditelja naplaćivao, i do 50 KM mjesečno. I nisu roditelji uplaćivali taj novac na račun vrtića na koji participaciju uplaćuju i roditelji djece iz primarnog boravka, nego u kešu, na blagajni vrtića. Bilo je i situacija da roditelji redovno plaćaju određni iznos, a potom im, nakon završne priredbe, uprava zatraži još po 20 KM, pravdajući to nekim dodatnim troškovima.

I sve je trajalo dok se prošle godine u program nije uključio UNICEF koji je insistirao da program bude besplatan za roditelje. Na taj uslov pristale su i škole i vrtići koji su odabrani za učešće u programu, ali je prijedorski vrtić, bez obzira na svoj pristanak, od roditelja naknadno zatražio po 25 KM mjesečno. Opet u kešu, opet na blagajni, opet bez uporišta i opet za troškove koje već neko snosi. Reagovalo je Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske i osujetilo vrtić u namjeri da naplaćuje program od roditelja. I pribavi sebi 14.000 KM /140 djece puta 25 KM mjesečno puta četiri mjeseca/ čijeg trošenja bi transparentnost bila upitna.

Ove godine još drastičnija situacija. Uprava vrtića u javnom pozivu za prijavljivanje djece za program objavila je da će program pripreme za školu budućih prvačića finansirati roditelji sa 40 KM mjesečno, čime će, kako je uprava navela, biti pokriveni plate vaspitača i didaktički materijal, iako te troškove pokriva Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske. Pa je opet moralo reagovati Ministarstvo i osujetiti vrtić da naplaćuje program od roditelja. I pribavi sebi 19.500 KM /130 djece puta 40 KM mjesečno puta tri mjeseca plus 130 djece puta 30 KM za februar/.

Ministarstvo je vrtiću odobrilo sredstva za četiri grupe djece, a prijavljeno je bilo 130 djece odnosno pet grupa. Vrtić je potom zatražio da svi roditelji plaćaju po 15 KM mjesečno kako bi se pokrili i troškovi te pete grupe koju Ministarstvo ne finansira.

I vječno pitanje užine i plata za spremačice. Kada slušate direktoricu vrtića i troškove za prekovremeni rad spremačica, koji proističu iz ovog programa, zapitate se koliko li će te spremačice zgrnuti para za vrijeme trajanja pripremnog programa. Istovremeno, ne čujete direktore škola da to uopšte spominju. A takođe imaju spremačice kojima se takođe povećava obim posla u vrijeme trajanja pripremnog programa. A što se tiče užine, uprava prijedorskog vrtića nije ni ponudila roditeljima mogućnost izbora, kako to rade druge predškolske ustanove u Republici Srpskoj: da roditelji sami odluče da li će plaćati užinu vrtiću ili će djeca sama donositi užinu od kuće.

Uprava vrtića trebalo bi da prihvati činjenicu da više nema monopol u programu pripreme budućih prvačića za školu i da je broj djece u vrtiću u ovom programu u opadanju iz razloga što škole isti taj program organizuju, a pritom ga ne naplaćuju. Ima roditelja koji vrtiću zamjeraju formulaciju „hvala na povjerenju“ i navode da su djecu upisali u vrtićki program ne zato što imaju povjerenje u vrtić nego zato što nemaju mogućnost izbora. Naime, besplatan pripremni predškolski program u osnovnim školama mogu pohađati samo djeca koja pripadaju upisnom području te škole, a nisu sve škole organizovale ovaj program.

One koje jesu najavljuju da će to činiti i svake naredne godine. Među njima je i OŠ „Branko Ćopić“ Prijedor čije područno odjeljenje u Gomjenici ove godine finansira Ministarstvo, dok je za program u centralnoj školi uprava škole sama našla donatore, za šta je na javnoj raspravi dobila pohvale resornog ministarstva.

„Žao mi je što nisam mogla prisustvovati javnoj raspravi, jer smo toga dana imali eksterno testiranje učenika devetih razreda. Ja već za iduću godinu imam donatore za ovaj program ako ne uđemo u spisak škola kojima će troškove pokriti Ministarstvo. Mi ćemo nastaviti s ovim programom jer daje odlične rezultate, bez obzira na neke niske udarce sa strane. Vrtić npr. svake godine za potrebe ovog programa pokupi sve vaspitačice sa Biroa za zapošljavanje, potom nam spočitava da nemamo kadar za vođenje tog programa, a taj program jednako kvalitetno vode i profesori razredne nastave, oni isti koji će par mjeseci kasnije dočekati mališane u prvom razredu osnovne škole“, rekla je Sanja Munjiza, direktor OŠ „Branko Ćopić“ Prijedor.

Činjenica je da vrtić za svaku grupu angažuje po dvije umjesto po jednu vaspitačicu, uz obrazloženje da im je bolje i lakše da dijele i honorar /od 400 KM/ i obaveze, za razliku od škola koje angažuju po jednog radnika po grupi.

Milosava Pranić, direktor OŠ „Branko Radičević“ iz Petrova/Ćele kod Prijedora, jedini je direktor prijedorskih osnovnih škola koja je javnoj raspravi prisustvovala. Po drugi put se u ovoj školi organizuje pripremni program za buduće prvačiće i rezultati su, prema njenim riječima, izuzetno dobri. Dva puta se škola obraćala Odjeljenju za društvene djelatnosti grada Prijedora za finansijsku pomoć za provođenje programa /za dio koji Ministarstvo ne finansira/ i oba puta joj je novac odobren.

„Ni u jednom momentu nismo pomislili da tražimo novac od roditelja niti bismo to mogli“, kazala je Pranić na javnoj raspravi.

Dječiji vrtić „Radost“ nije međutim odgovorio na pitanje novinara da li se obratio gradu, kao osnivaču, da pomogne provođenje ovog programa, kako bi na taj način izbjegao naplaćivanje programa od roditelja. Da se obratio, kakav god odgovor grada bio, uprava vrtića bi imala argument da je iscrpila i tu mogućnost. Grad, vjerovatno, ne bi sebi dozvolio dvostruki aršin, te bi i vrtiću pomogao isto kao što pomaže i školama za isti program. Tada ne bi bilo ni osnova postaviti pitanje ministru prosvjete i kulture /prilikom njegove posjete Oštroj Luci 24.02.2015. godine/ kako će reagovati na očiglednu diskriminaciju djece koja plaćaju u program u vrtiću u odnosu na djecu kojoj je isti taj program u školama besplatan.

Ministar prosvjete i kulture Republike Srpske Dane Malešević izjavio je da škole u Republici Srpskoj, koje provode program predškolske pripreme za buduće prvačiće, ne smiju naplaćivati participaciju od roditelja čija djeca učestvuju u programu.

„S druge strane, finansiranje vrtića je u nadležnosti lokalnih zajednica, a ne Ministarstva, i neke lokalne zajednice u Republici Srpskoj ne mogu snositi dodatne troškove koje ovaj program nosi“, rekao je Malešević novinarima prilikom posjete Oštroj Luci 24. februara ove godine.

Na konstataciju da grad Prijedor sigurno ne spada u lokalne zajednice koje to ne mogu, kao i da takav odgovor i dalje ne garantuje ravnopravnost djece koja pohađaju ovaj program, ministar je rekao da će se i zbog toga mijenjati zakon.

Tako je u nacrtu novog zakona o predškolskom obrazovanju i vaspitanju propisana obaveza ministra da u roku od devet mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona donese podzakonske akte, među kojima i Pravilnik o uslovima i načinu realizacije programa pripreme djece u godini pred polazak u školu. Taj bi pravilnik trebalo da u jednak položaj dovede i ustanove koje provode program i korisnike prorgama, što sada u praksi, pokazalo se i na primjeru Prijedora, nije slučaj.

SONY DSC

Posted in Uncategorized | Leave a comment

KADA KĆERKE NIŠTA MAJČINO NEMAJU

On je doktor, ona nije. Ona je lijepa i zgodna, on nije. Ali ničim ne može nadoknaditi razliku, u braku, klasnu. Iako ima sve što on nema: mnogo prijatelja i poznanika, omiljena je u društvu, atraktivna, pričljiva, vesela. Ali on je doktor, a ona nije. I ne bi trebalo da to ikad iko zaboravlja.

Slavio se Uskrs. Ona u petom mjesecu trudnoće. Opet žensko. S porodičnih okupljanja naveče će kući. Ko je otac djeteta, priznaj. Izljevi ljubomore traju otkad mu je rekla da je trudna. Ona sluti da je iza njih nešto drugo. I da ima veze s njegovim noćnim odlascima u ordinaciju. I da ni on sam ne vjeruje da se ona kurva dok on zarađuje.

Te noći bio je uporniji nego inače, istrajniji, neumorniji. On isto pita, ona isto odgovara – dijete je njegovo, radiće DNK, samo je pusti na miru. Šamar. Šok. Je li se to kaže pala niz stepenice? A onda u tu noć stade sve ostalo zbog čega dugo neće izlaziti iz kuće, među svijet. I zbog čega će još duže nositi velike, tamne sunčane naočale.

Njoj i još nerođenoj bebi da bi noć bila posljednja u životu da se starija kćerka nije probudila. I zatekla tatu kako sjedi na maminom velikom stomaku i davi je jastukom. Nije vidjela kako i koliko je tata mamu tukao, šamarao, udarao objema šakama, kako ju je grizao do krvi i skidao jastuk sa lica ne kad pocrveni nego tek kada pomodri.

Mama je pozvala komšije, a oni policiju. Izjave u policiji, pregledi kod ljekara, hvala bogu, beba će biti dobro. Istog dana preselila se sa kćerkom kod svoje mame. U zajedničkom stanu više nikad nije prenoćila. Sud još uvijek nije podijelio imovinu.

U početku je vjerovala da će je sistem zaštititi. Kampanje protiv porodičnog nasilja, novi zakoni, nevladin sektor, međunarodni donatori, sigurne kuće, parlamentarci s bijelim trakama na reverima, reforma pravosuđa. „Pratićemo vaš slučaj od početka do kraja. Ne ustežite se da nam se obratite za pomoć“, rekoše joj iz lokalne kancelarije OEBS-a.

Po tužbi za pretrpljenu fizičku i duševnu bol od maksimalno propisanog dosuđen joj deset puta manji iznos. Zove poznato udruženje koje se bavi ženskim ljudskim pravima. Kažu, ne vrijedi se žaliti. Imali smo slične slučajeve. Uglavnom završe potvrđivanjem prvostepene presude. Hvala na savjetu, doviđenja, prijatno. Izvinite, još samo nešto: Koliko ono košta duševna bol oklevetanih političara?

Starateljstvo nad djecom dodijeljeno je majci. U određivanju kontakata između oca i maloljetnih kćerki, kako se to stručno kaže, centar za socijalni rad želje ispunjava ocu. Jer on je doktor, a ona nije. Tako misli ona, pošto nema razumnija objašnjenja. Svaki utorak i četvrtak, svaki drugi vikend, 15 dana ljeti, sedam dana zimi, praznici naizmjenično, rođendani naizmjenično. Vrati dijete gladno, bolesno, otrovanog stomaka. Zašto ne bismo i ovako: svaka bolest djeteta naizmjenično?

Molim vas da utičete na oca da radi sa starijom kćerkom domaće zadatke. A, ne, to je vaša obaveza, a otac ima pravo izbora kako će vrijeme sa djecom provoditi, rekoše u centru. Molim vas da utičete na oca da starija kćerka ne izostaje sa časova engleskog i tenisa u vrijeme koje provodi kod njega. A, ne, može da je vodi, ali ne mora. Da li se ove službenice iz centra ovako tope na sve očeve ili samo na doktore?

On je nedugo nakon rođenja druge kćerke, dobio još jednu kćerku, pa još jednu. Sa svojom medicinskom sestrom s kojom se onomad sastajao noću u svojoj ordinaciji. Na DNK nikada nije otišao. Kad sudbina tako htjede da kćerke iz rasturenog braka ništa majčino nemaju. Sudbina ne vidi da je on doktor, a ona nije.

Posted in Uncategorized | Leave a comment

SVETO ILI PROKLETO Piše Katarina Panić – SPECIJALNO ZA NIN IZ BELFASTA

Noel Large imao je 27 godina kada je osuđen na 357 godina zatvora i četiri doživotne robije. Jedan od najaktivnijih revolveraša Belfasta, odlsužio je 16 godina prije nego je oslobođen nakon mirovnog sporazuma kojeg su irska i britanska vlada potpisale na Veliki petak 1998. godine. Ne, nije iz IRA-e niti iz bilo koje od njenih frakcija. Noel je bivši borac probritanske paravojne organizacije UVF /Ulster Volunteer Force/. Našli smo se u jednoj nevladinoj organizaciji. Istetoviran, izbrijane glave, nizak, žilav, mišićav, u top formi, tankih skupljenih usana i sitnih očiju iza naočala. Obučen u crno, govori tiho i polako, ujednačenim tonom, ispija mlijeko koje iz plastične boce ulijeva u čašu. Ostavlja dojam smirenosti, ali se na svaki zvuk trza i okreće pogled ka vratima. “Bio sam loš momak”, jedino je što kaže o svojoj prošlosti. Uzima papir, crta zatvorske zgrade, čuvene H-blokove, hladan, preozbiljan, oštrih crta lica, širokih viličnih kostiju. Već te 1985. godine u Crumlin roadu, evropskom Alcatrazu, svrstan je u kategoriju zatvorenika najvišeg rizika. Odmah je naučio nepisana pravila: lojalisti i republikanci ne komuniciraju; jedni izlaze iz ćelija tek kad drugi uđu u svoje; vođa u zatvoru se sluša i sluša se samo vođa. “Ako stražar kaže nekom zatvoreniku da zaključa vrata, on se ne miče. Čeka da isto to izgovori vođa i tek onda zaključava vrata”, sjeća se. “Vođe međusobno razgovaraju samo u borbi za bolje zatvorske uslove. Ali ne biva to svaki dan. Ista situacija ih ujedini. Na primjer, protest protiv skidanja zatvorenika do gole kože radi pretresa. Danas mnogi kažu da je tako, i već tada, počeo mirovni proses”, kaže Large. Ustaje i donosi knjigu o lideru UVF-a Gustyu Spenceu. Kaže, obavezno štivo za razumjeti Sjevernu Irsku. “U Mazeu sam najprije bio u bloku H-3. Svaki blok imao je po četiri krila i dešavalo se da smo mi i republikanci u istom bloku, ali nikad u istom krilu. Do prije deset godina stav bivših zatvorenika lojalista bio je sravniti to mjesto sa zemljom. Danas, kad to više nije realno, bolje je da u tome učestvujemo jer posljednje što bismo željeli jeste da neko drugi u naše ime priča naše priče. Mislite li da je slučajno za mirovni centar izabrano mjesto gdje je umro Bobby Sands? I vi i ja znamo da bi to bio spomenik republikancima umrlim u štrajku glađu”, rekao je Large.

Zatvor Maze udaljen je 15-ak kilometara od Belfasta. Prve zatvorenike primio je nakon zajedničke akcije britanske vojske i policije kodnog naziva “Demetrius”. Od 450 ljudi za koje je tadašnja britanska obavještajna služba MI5 sumnjala da su pripadnici IRA-e, u nekoliko dana avgusta 1971. godine, pronađeno je i uhapšeno njih 350. Odluka vlade Sjeverne Irske o internaciji biće na snazi punih pet godina i značiće: sumnjiv = uhapšen i zatvoren, bez suđenja. Dvije godine kasnije Maze će primiti i prvog zatvorenika lojalistu, ali sve do posljednjeg dana, septembra 2000. godine, ogromna većina od nekoliko hiljada njegovih stanara uvijek će biti republikanci.

“Za republikance Maze/Long Kesh je mjesto gdje je oružana borba prerasla u političku. Za lojaliste, to je mjesto koje treba zaboraviti jer ne žele da članovi IRA-e, koji su u zatvoru umrli u štrajku glađu, budu slavljeni kao heroji. Zato, ni deset godina nakon prve inicijative šta uraditi s ovih 300-400 hektara, još uvijek nema dogovora”, rekao je Neil Jarman, direktor Instituta za istraživanje konflikta, kad sam ga ljetos intervjuisala u njegovoj kancelariji u Belfastu.

Evropska unija odobrila je 18 miliona funti /blizu 22 miliona evra/ za mirovni centar i konzervaciju nekolicine zatvorskih zgrada koje su izbjegle rušenje. Pod zaštitom države ostali su stražarski toranj, kapela, jedan H-blok i, što unionisti ne mogu oprostiti, zatvorska bolnica u kojoj su umrli štrajkači glađu. Centar je projektovao Daniel Libeskind, autor Jevrejskog muzeja u Berlinu i novog Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku, a onda je ljetos, iznenada, usred tenderske procedure, premijer Sjeverne Irske Peter Robinson povukao svoju saglasnost. Članovima svoje Demokratske unionističke partije obratio se pismom, umjesto uobičajenim brifingom, jer je, napisao je, vrijeme godišnjih odmora. Naveo je da se kontroverze odnose na pitanja kako će se u budućem centru pričati priča o zatvoru i, šire, kako o istoriji Sjeverne Irske, zaključivši da “u mirovnom centru takve priče ne treba pričati”. U oktobru je Evropska unija opozvala odobreni novac, a u februaru ove godine saopštila da će grant biti preusmjeren na druge projekte u Sjevernoj Irskoj, te da se Maze ponovo može kandidovati u januaru 2015. i, eventualno, odobriti ne prije januara 2016. godine.

“Posljednji put bio sam ovdje kad sam dolazio posjetiti ujaka. Za deset godina, koliko sam u ovom poslu, nikad mi niko nije tražio da ga vozim u Maze”, kaže mi vodič iz Paddy Campbell crnog taksija. “U vrijeme nevolja ovaj bi put trajao dva sata. Na svakom koraku britanska vojska i policija, punktovi, barikade, provjere, pretresali bi vas, pretresali bi mene, pretresali bi vozilo. Sad se, evo, stiže za 20 minuta. Nismo još uvijek gdje bismo željeli biti, ali smo daleko od onoga gdje smo bili”, kaže Tom Hanna.

Dva je sata, na ulicama oko nekadašnje vazduhoplovne baze RAF-a tog junskog dana ni ljudi ni auta. Mrtva tišina. Nasuprot zatvorske ograde nekoliko kuća i jedna dugačka bijela niska zgrada. Svuda naokolo britanske zastave. Veliki natpis razvučen među stubovima ulične rasvjete: God Save the Queen. Teritorija je obilježena. Vodič se parkira pored jedne od kapija. Ne zna gdje je glavna, pa zove Paddya. Samo je glavna otključana i samo iza nje je stražarska kućica. Ulaz je zabranjen. Kao i fotografisanje. Dozvole može izdati samo vlada Sjeverne Irske. Kad više nisam u vidokrugu uniformisanom čovjeku s brkovima, slikam iz daljine zatvorske zidine. I, da, vraćaju mi scene iz “Gladi” Stevea McQueena. Ko ikada pomisli ozbiljno štrajkovati glađu, neka prvo pogleda taj film.

Počelo je 1. marta 1976. godine kada je britanska vlada ukinula paravojnim zatvorenicima politički status, što je IRA doživjela kao pokušaj kriminalizacije njihove borbe. U jesen iste godine Kieran Nugent bio je prvi zatvorenik koji je odbio nositi zatvorsku uniformu, izgovorivši često citiranu rečenicu: “Nosiću je samo ako mi je ekserima zakucate na leđa”. “Ćebe” protest je rođen.

Seanna Walsh jedan je od 300 republikanaca koji su od tada svoj zatvorski život živjeli omotani zatvorskom ćebadi; on lično pet godina. Od taksiste koji me je dovezao do Walshove kancelarije tražim račun. Fiskalni nema. Taksimetar nema. Nema ni ono što mi zovemo paragon blokom, što se unaprijed ispečatira, pa poslije samo upisuju iznosi. Jedva nađe neki notes, iskinu list papira, upisa: “Vožnja taksijem £5, 21/06/13” i potpisa se. Pitam kolegicu Unu koja mi je ugovarala intervjue jesu li sigurni da je i ovaj dio kraljevstva u Evropskoj uniji.

“Borili smo se protiv britanske okupacije, ali nismo mi tražili rat. Oni su došli u moj grad, u moju ulicu, kao strana vojska. Zato sam uzeo oružje. Britanska propaganda će reći da su ratovali katolici i protestanti međusobno. To je glupost. Ako vama iz bivše Jugoslavije to nije polazna tačka i ako dolazite s drugačijim pogledom, ja vam se izvinjavam. I britanski generali sedamdesetih su rekli da su u ratu sa IRA-om, a krajem osamdesetih da britanska armija ne može pobijediti IRA-u, iako je zvanični London tvrdio da oni čuvaju mir između dviju zajednica. Kad smo bili u ratu sa Britancima, mi nismo bili vojnici, mi smo bili politički aktivisti sa oružjem. Kad je rat završen, mi smo postali politički aktivisti bez oružja. I još uvijek se borimo za isti cilj – da prestane miješanje Britanije u ovaj dio zemlje”, kaže Walsh, javnosti poznat po video izjavi iz jula 2005. godine koju je pročitao u ime IRA-e. Koliku god težinu je imala izjava da IRA obustavlja oružanu borbu, gotovo jednako jak utisak je ostavila činjenica da se, nakon više od tri decenije, član IRA-e u medijima pojavio bez maske na glavi. “Priča se da Long Kesh treba da bude svetilište našim saborcima umrlim u štrajku glađu. Ja to ne želim. Želim da to bude cijela Irska”. Nakratko prekida priču. Da obriše suze. Ne uklapaju se u sliku čovjeka koji me je na početku razgovora pitao da li sam ja ta koja je maloprije htjela intervjuisati Brendana McFarlanena u jednom restoranu. Da, jesam, sasvim slučajno. Sagovornik, univerzitetski profesor, upoznao me je s čovjekom koji je prišao da ga pozdravi. Organizator velikog bijega iz Mazeaa 1983. godine odbio je intervju, rekavši da mora poštovati hijerarhiju Komiteta bivših zatvorenika. Šteta; jedan je od takođe tri stotine zatvorenika IRA-e koji su krajem sedamdesetih bili u protestu nekupanjem i “prljavom” štrajku. Na uzvik “slop out!” svi kao jedan su kroz šupljine ispod vrata prolijevali mokraću iz noćnih posuda u zatvorske hodnike. Ostatke hrane, izmet i povraćanje mazali su po zidovima svojih ćelija. Kada se saborcima pridužilo i tridesetak žena u zatvoru Armagh, zidovi su tamo bili i crveni od menstrualne krvi.

A onda je 1. marta 1981. dotadašnji vođa IRA-e u Mazeu Bobby Sands počeo odbijati hranu. I tako narednih 66 dana. Svake dvije sedmice uključivao se po jedan od 75 prijavljenih dobrovoljaca, a, nakon deset mrtvih, IRA je štrajk glađu opozvala. A zatvorenici opet dobili pravo da nose svoju odjeću. Bobby Sands je za vrijeme štrajka osvojio mandat u britanskom parlamentu. “On je osuđeni kriminalac. Odlučio je da uzme svoj život. Bio je to izbor koji njegova organizacija nije dozvolila mnogima od svojih žrtava”, rekla je Margaret Thatcher u Westminsteru na dan njegove smrti. Odgovor IRA-e na slobodi za pet godina štrajkova u Mazeu bio je ubistvo 19 zatvorskih stražara. Udruženje njihovih udovica i danas ima znatan uticaj na politiku unionista.

“Imao sam 16 godina kad je umro Bobby Sands. Na dan njegove sahrane nisam išao u školu. Bio je nam je neradni dan. U dijelovima Belfasta gdje žive katolici sve je bilo zatvoreno. Svi smo htjeli izraziti poštovanje. Bilo nas je oko 100.000”, sjeća se moj vodič dok stoji nad crnom mermernom pločom na kojoj su Sandsovo i imena još dvojice članova IRA-e. Krsti se. Na groblju Milltown viori se trikolor Republike Irske. Pitam Toma identifikuje li se s tim ljudima. I osjeća li se žrtvom. Ne, nije mu niko u porodici stradao. Volio bi da živi u ujedinjenoj Irskoj, ali ne po cijenu ljudskih života. Ni jednoga, a kamoli blizu 4.000.

Medicina kao instrument politike

Martina Anderson /1962/ prvi put je uhapšena kad je imala 16 godina. Kao aktivist IRA-a u tamnicama je provela više od 13 godina, uvijek u kategoriji zatvorenika najvišeg rizika. Za preporuku britanskog vojnog ginekologa da joj se ukloni materica zbog bolnih mjesečnih ciklusa drži da nije slučajna nego dio sterilizacije sistematski provođene u ženskim zatvorima. Robije ju je izbavio mirovni sporazum iz 1998. godine. Od tada je član Sinn Féina, političkog krila IRA-e, a od 2006. godine, kada je stranka promijenila politiku prema unionistima, zadužena je za kontakte sa nekadašnjim neprijateljima. Nalazim je u njenom rodnom Derryu na javnoj raspravi o uličnim paradama. U jarko crvenom mantilu, podignute kose, na visokim potpeticama, diskretno našminkana, ova sitna, energična žena plijeni. “Istorijski trenutak je susret u Long Keshu svih bivših republikanskih zatvorenika, i muškaraca i žena, koji su inicirali ljudi iz Južne Afrike da bismo čuli njihova iskustva u procesu pomirenja. Jeste rečeno da mnogo više mora da se uradi da bi uloga žena u IRA-inoj borbi bila jednako vrednovana kao uloga muškaraca, ali Long Kesh ima posebno mjesto u srcima svih nas”, govori. Danas je poslanik u Evropskom parlamentu. “Nije važno da li si član parlamenta ili šofer. Ako si zaposlen zahvaljujući partiji, od svojih primanja možeš zadržati samo prosječnu industrijsku platu, a sve ostalo ide u stranku. Svi smo jednaki i jednako vrijedni. Ko je sa nama, vjeruje u ono što radi, jer je sigurno da nije tu da bi se obogatio”, kaže Andersonova. Osim uravnilovke i rijetko viđene, gotovo sektaške discipline, za Sinn Féin je karakteristično da mjesta u britanskom parlamentu na izborima osvajaju – odsutnošću. Od 18 mandata koliko se u Domu naroda u Londonu popunjava iz Sjverne Irske, u trenutnom sazivu Sinn Féin ih ima pet i svih pet je – prazno. “Odbijamo pokloniti se kruni. Odbijamo položiti zakletvu. Odbijamo obećati vjernost i lojalnost kraljici i njenim nasljednicima. Na bazi toga naši ljudi i dobijaju izbore”, pojašnjava sagovornica.

 

Zakašnjela revizija Krvave nedjelje

Glavna autobuska i željeznika stanica u Belfastu zove se Evropa. Molim vas, dvije povratne karte za Derry. Mislite Londonderry? Sorry. Za dva sata vozom se stiže do većinski katoličkog gradića u kojem su 30. januara 1972. godine vojnici Britanskog padobranskog puka ubili 14 učesnika uličnih protesta. Za Krvavu nedjelju, opjevanu u hitu irskog benda U2 i prikazanu u istoimenom filmu, danas se smatra da je, zajedno sa zatvorskim štrajkom glađu, iznjedrila najmasovnije regrutovanje u redove IRA-e. Porodicama stradalih u maršu trebalo je gotovo 40 godina za reviziju istorije. Prva istraga trajala je tri mjeseca, druga skoro pedeset puta duže. U prvoj lord Widgery je utvrdio da je vojska u samoodbrani ubila 14 terorista, u drugoj lord Saville da je neopravdano ubijeno 14 nenaoružanih ljudi.

U mirno subotnje jutro u kafiću bivšeg gradonačelnika upoznajem Mickeya McKinneya. Vozač taksija, u kasnim šezdesetim, u plavoj radnoj uniformi, sijede kose, uredno obrijan, prijatan je sagovornik. Sa kobnog uličnog marša, za razliku od brata, kući se vratio živ. “Dobro se sjećam večernjih vijesti. Britanska vlada saopštila je da su njene snage ubile 13 revolveraša i bombaša. Potpuna neistina. Isto je sutradan objavio i New York Times.” Pitam ga kako to da su porodice stradalih 20 godina ćutale. “Morate znati kakvo je to bilo vrijeme. Naši roditelji bili su u šoku. U toj 1972. godini bilo je najviše mrtvih tokom svih 30 godina nevolja. Naši roditelji bili su u šoku. Bili su zabrinuti za nas. Mnogi su se prijavili u IRA-a. I ja sam o tome razmišljao. Zato je razumljiv njihov strah”, sjeća se McKinney. Godine 1992. članovi porodica ubijenih zatražili su deklaraciju nevinosti, poništenje Widgeryeve istrage i procesuiranje odgovornih. “Prvi i drugi zahtjev su ispunjeni. Ostalo je još da vojnike koji su ubili moga brata vidim pred sudom”, dodaje McKinney. Colum Eastwood bio je gradonačelnik Derrya u vrijeme kada je obznanjen Savilleov izvještaj. “Nikada neću zaboraviti taj dan. Bio je 15. juni 2010. godine. Ovdje ispred gradske skupštine hiljade ljudi. Na rezultate ponovljene istrage čekaju punih 12 godina. Zasjedanje parlamenta u Londonu prenosi se putem video bima na trgu i u velikoj sali skupštine. Premijer David Cameron, u dugom obraćanju u Westminsteru, zvanično se izvinjava u ime države. Kakvo je tad slavlje uslijedilo! I sada se ježim od straha koji sam tada osjećao samo od pomisli šta bi bilo da je izvještaj bio drugačiji.”

“Ovaj tekst nastao je u okviru programa Balkanske stipendije za novinarsku izuzetnost” /Nin, broj 3301, 3. april 2014. godine/

Mural u Derryu Noel Large UVF Seanna Walsh IRA

Posted in Uncategorized | Leave a comment

Nin, broj 3291, 23. januar 2014.

Vjerovala sam da živim u podijeljenoj zemlji, a onda sam posjetila Sjevernu Irsku. “Biće ti divno. Ljudi su tamo veoma prijazni”, rekla mi je kolegica iz Londona koja mi je preporučila fiksera u Belfastu s obzirom na kratko vrijeme koje sam imala za desetak intervjua. Večernji let iz Dubrovnika, da turisti iskoriste dan. Žena s lijeva rashlađuje se lepezom s natpisom Međugorje i slikom Gospinog kipa. Katolkinja. Mladić desno spava na podu. Istetoviran krst sa brojanicom u stisnutoj pesti liči na pravoslavni. Biće da je protestant. Na aerodromu u Belfastu stroga kontrola u skladu sa britanskom imigracionom politikom. Popunjavanjem boravišnog obrasca počinje i završava svaka sličnost sa Londonom. “Belfast je britanski koliko i London”, govorila je Margaret Thatcher u jeku sukoba koji su obilježili njenu vladavinu. Niko joj nije vjerovao, kažu danas u Belfastu. Ni oni koji su u aprilu ove godine na ulicama širom Sjeverne Irske slavili vijest o smrti bivše premijerke ni oni koji su to osudili.

Ostrvo je podijeljeno u 32 okruga od kojih je 26 proglasilo nezavisnost 1921. godine i danas čini Republiku Irsku, dok je šest okruga u najsjevernijoj provinciji Ulster ostalo u granicama Ujedinjenog Kraljevstva kao Sjeverna Irska. “Ne možemo se složiti o karakteru konflikta: sukob, rat, teroristička kampanja, okupacija ili, najčešće, nevolje /The Troubles/. Ali nazivati nevoljama ubistva više od 3500 ljudi tokom tri decenije dio je našeg problema”, kaže Kate Turner, direktor organizacije “Healing Through Remembering”. Navodi da se ne slažu ni u tome da li su nevolje počele 1690. pobjedom protestantskog kralja Vilijema Trećeg Oranskog nad katoličkim kraljem Jamesom II ili Uskršnjim ustankom 1916. ili uličnim demonstracijama kasnih šezdesetih. “Da ni ne spominjemo pitanje ko je počinilac, a ko žrtva”, dodaje Roisin McGlone, direktor organizacije “Interaction Belfast” koja se takođe bavi procesima pomirenja. Njena specijalnost su takozvana sučelja /Interfaces/, mjesta koja spajaju, ili razdvajaju, dijelove grada u kojima žive katolici od onih u kojima žive protestanti, a uz koja se desilo devedeset posto svih ubistava. Na tim mjestima i danas u Sjevernoj Irskoj su zidovi. Od njih 88 samo u Belfastu ih je 48. Najpoznatiji ujedno je i najveći. Zove se Zid mira, dug je blizu pet kilometara. Red betona, red metala, red žice. Razdvaja protestantski Shankill Road od katoličkog Falls Roada. Svojom dužinom siječe pet velikih saobraćajnica, te ima isto toliko kapija koje se zaključavaju preko noći. Ne zovu to policijskim časom, jer stanovnici s obiju strana zida imaju kuda izaći. Samo ne žele da “neprijatelji” budu prvo što će ugledati, bar ne noću. I jedni i drugi, uprkos pokušajima vlasti, odbijaju rušenje zidova. “Dok je trajao rat, zidovi su značili smrt, a danas znače sigurnost. Nehotično, oni su i spomenici ljudima koji su stradali u njihovoj blizini i postoji snažna psihološka veza”, pojašnjava Roisin. Iako je viši od deset metara, kućama u neposrednoj blizini potrebna je dodatna zaštita. Imaju željezne, gusto pletene rešetkaste ograde od zemlje do krova koje zovu kavezima. Takve zaštite imaju i semafori i policijska vozila. Dogovori o razoružanju paramilitarnih organizacija nisu se odnosili na bacanje kamenica.

Neil Jarman, direktor Instituta za istraživanje konflikta, rekao je da podjele održava i postojeći školski sistem u kojem je moguće da dijete ne sretne nikoga iz druge zajednice sve dok ne krene na fakultet. “Crkvama odgovara takav sistem više nego prelazak na potpuno sekularno obrazovanje, jer tako zadržavaju svoj uticaj”, navodi Jarman. Pojašnjava da svaka zajednica ima više identiteta: nacionalni /Britanci i Irci/, politički /unionisti i nacionalisti/, etnički, prije nego religijski /protestanti i katolici/, te ultrapolitički /lojalisti i republikanci/. Kažu da mogu prepoznaju ko je ko ili po imenu i prezimenu ili po kućnoj adresi ili po nazivu škole koju su pohađali, budući da većina katoličkih škola nosi imena katoličkih svetaca. Ulične parade u tradiciji su i jednih i drugih toliko da pri gradskoj vlasti postoji komisija za parade koja ima pune ruke posla u sezoni marševa. I niko im ne bi bio u koži. “Protestanti organizuju 90 posto svih marševa. Većina ne izaziva probleme, osim onih u dijelovima grada sa katoličkom većinom. Tada postaju opasni. Prvi visokog rizika u ovoj godini desiće se večeras. Biće puno policije, biće veoma napeto, lako mogu izbiti nemiri”, kazao je Jarman. Od hotela u centru grada do ulice Donegall ne treba više od deset minuta. Padala je sitna kiša. Put sablasno prazan, mir i tišina, tek pokoje vozilo u gradu od pola miliona stanovnika. A onda je počela buka. Najprije se čuo zvuk motora. To je helikopter kružio iznad. Šarolika parada u kojoj su u svečanim uniformama marširali pripadnici protestantskog Oranskog reda svirajući doboše, činele i flaute upravo je prolazila ispred crkve. Ali pogrešne. Ljudi na trotoarima držali su transparente: “Pokažite malo poštovanja”. Policije mnoštvo. Na desetine vozila, na stotine “kornjača”. Odjednom, policijske sirene sa svih strana. Policajci trče ka vozilima, uskaču, udaljavaju se. Pomislim neko ubijen. pitaću kolege koji ne skidaju kamere sa stativa. Mirno odgovaraju da protestanti odlaze u dio grada u kojem ih mještani tog dijela grada ne žele vidjeti. Pa će policija stati između jednih i drugih. I stala je. Blokirala ulicu. Isturila velike prozirne štitove. I izazvala bijes, psovke i povike mještana. “Nazad”, skandirali su. Oficir naredi odstupnicu, kordon se pomjeri jedan korak nazad. Aplauz. Uzvici dobravanja. Koliko malo tim ljudima treba da policiju dožive kao svoju! Ali ne tako davno na njihovim su kućama nicali grafiti da će biti ubijen svako ko bude viđen da razgovara sa tom policijom. Jedan dječak stavi prst na moju akreditaciju. Pita odakle sam. “Iz Bosne. Znaš gdje je Bosna?” “Znam. To je mjesto gdje živi Obama.” Biće da se naslušao vijesti o upravo održanom samitu G8 tu u blizini. A da je te večeri jedan ministar u vladi Sjeverne Irske povrijeđen u pokušaju da zaustavi policijsko vozilo sutradan ću čitati u novinama.

U Sjevernoj Irskoj vrijeme se mjeri prije i poslije mirovnog sporazuma kojeg su irska i britanska vlada, kao i osam političkih partija iz Sjevrene Irske potpisali na Veliki petak 1998. godine. Njime je zvanično okončan konflikt, iako je razoružanje Irske republikanske armije /IRA/ završeno tek 2005. godine, dok su lojalističke paramilitarne organizacije to učinile tek 2009. godine. Pitam se kako to da smo znali o IRA i iz medija i iz filmova, a, priznajem, ništa o UVF /Ulster Volunteer Force/, o UDA /Ulster Defence Association/ niti o bilo kojoj od desetine probritanskih paramilitarnih organizacija. “Priča je toliko komplikovana da je ne razumiju u ostatku Kraljevstva, a kamoli u Bosni. Zato je jednostavnije reći to je sukob između IRA i britanske vojske”, smatra doktor Jarman. “To je zato što je britanska vlada imala moć da širom svijeta kreira sliku o događajima u Sjevernoj Irskoj. A nije je ni bilo briga sve dok se rat nije došao na njihova vrata, dok se, umjesto Belfasta, nije počeo paliti London”, reći će turistički vodič Tom Hanna. U dijelovima grada gdje žive protestanti ivičnjaci obojeni u plavo, crveno i bijelo i svako malo nacionalne zastave Ujedinjenog kraljevstva. U dijelovima gdje žive katolici grafiti “Britanska po volji parlamenta, irska po volji Boga”. “Imamo najviše crkava po metru kvadratnom u svijetu. Ali crkva nekad i sad nije isto. Sedamdesetih je bilo pet misa nedjeljom i dvije subotom. Ako si došao pet minuta ranije, nisi našao mjesto. Danas su dvije mise nedjeljom i jedna subotom. Ako dođeš deset minuta kasnije, imaš gdje sjesti”, dočarava Tom. U centru grada štandovi sa plakatima i lecima protiv abortusa i protiv kontracepcije. “Katolička crkva vjeruje da je abortus pogrešan, kao i kontracepcija, ali nikoga ne forsira da ima mnogo djece, nego savjetuje ljude da budu mudri. Ako ne želiš djecu ne moraš ni abortirati ni piti pilule, nego samo nemoj imati seks tokom onih dana. Ne slažem se sa svim tim, ali pamtim riječi jednog sveštenika da je bolje imati dijete u krilu nego na savjesti”, kaže ovaj čovjek u kasnim četrdesetim.

Na veleljepnom zdanju gradske skupštine britanska zastava viorila se 365 dana u godini. A onda je parlament krajem 2012. godine taj broj dana sveo samo na posebne prilike, poput rođendana Njenog Veličanstva. Preko noći planule su demonstracije koje su na ulice grada vratile duhove prošlosti. I, usput, koštale grad 30 miliona funti. Ljudi su odustali od predbožićne kupovine, otkazali proslave, 120 radnika u kafićima ostalo je bez posla. Centar grada bio je demoliran, putevi blokirani. Za republikance zastava je simbol smrti, za unioniste njeno uklanjanje isto što i postavljanje identiteta onih drugih. Od tada svake subote u 13.00 časova grupa ljudi mirno demonstrira ulicama Belfasta noseći zastavu za koju vjeruju da joj je mjesto na gradskoj skupštini. Jednako uporno i strah se održao do danas. Po okončanju radnog vremena, izloge lokala više ne vidite. Preko njih su od plafona do poda navučene metalne rolo zaštite kroz koje ne prolazi ni najmanji kamen. Istovremeno i ulice gotovo opuste. Pokoji prolaznik, ništa ni nalik večernjem korzu u šetališnim zonama. I hoteli u centru grada se zaključavaju u 21.00 čas. I nije to jedina mjera opreza upadljiva stranim turistima. Elektronsku karticu morate svakog dana ovjeravati na recepciji. I umjesto da vam osoblje hotela to najavi unaprijed, oni vam, kad dođete prijaviti da ne možete otvoriti sobu, provuku karticu kroz validator i opet, osim ljubaznih fraza, ne kažu ništa. Vi dođete i sutradan i svaki drugi dan, osoblje ponavlja proceduru, opet bez objašnjenja. Savjetovani valjda da tako izbjegnu moguće uznemiravanje gostiju.

Lojalisti vjeruju da je mirovnim sporazumom iz 1998. godine zajednica s Ostrvom uklesana u kamen. Republikanci da su nastavili borbu za nezavisnost, samo bez oružja. Pozivaju se na pravo na referendum i čekaju naredni popis stanovništva. Početkom prošlog vijeka blizu 70 odsto protestanata, blizu 30 odsto katolika. Po popisu iz 2011. 48 odsto prvih, 45 odsto drugih. Kada drugih bude 50 odsto plus jedan imaće pravo na referendum za nezavisnost. Ako je ne izglasaju tada, svakih sedam godina imaju pravo raspisati ga ponovo. “A kad bi u Republici Irskoj sutra imali referendum da li žele ujedinjenje sa Sjevrnom Irskom, mislim da bi rekli ne. Ljudi ne žele preveliki teret koji nosimo sa sobom. Jednostavno, ne mogu sebi to priuštiti”, vjeruje Hanna. Niko ne želi nevolje.

Ljepotica i zvijer

Novinarka Una Murphy nikada neće zaboraviti jedan doživljaj iz svog ranog djetinjstva. Jednoga dana njena majka došla je kući sva uzbuđena jer je u gradu vidjela turiste. I to japanske. Onda se danima o tome svima naokolo pričalo. Danas Belfastu turista ne manjka. Turizam je ubjedljivo najbrže rastuća industrija, a grad /sic!/ drugi u svijetu po bezbjednosti turista, odmah iza Tokija. Lani je na stotu godišnjicu prve i posljednje plovidbe Titanika otvoren muzej koji nosi ime nepotopivog broda. Tu je i “Nomadic” iz 1911. godine, posljednji očuvani parobrod kompanije “White Star Line” u čijem vlasništvu je bio i Titanik. Osim cijele četvrti nazvane po Titaniku, priča o brodu još jednom je stigla pred gradski hol. Pored ranije podignutog spomenika, sada je tu i novi, nazvan vrt sjećanja. I imena svih koji se sa plovidbe započete aprila 1912. godine u Southamptonu nikada nisu vratili. “Ljude i dalje najviše interesuje sukob, ali osim te najtraženije `Troubles` ture, mi uvijek radimo i `City` turu, uključujemo i dobru i lošu stranu, pokazujemo i ljepoticu i zvijer”, kažu u čuvenom Paddy Campbell crnom taksiju. Kako je u posljednje dvije godine broj kruzera koji pristaju u Belfast povećavan za po 30 odsto, tako je vlada odlučila izgraditi im novo i veoma skupo pristanište. Umjesto industrijske zone bivšeg brodogradilišta u kojem je nekad izgrađen i Titanik, prvo što prohtjevni putnici kruzera ugledaju kad pristanu biće muzej posvećen /ne/slavnom brodu.

/Ovaj tekst nastao je u okviru programa Balkanske stipendije za novinarsku izuzetnost/

City hall britansku zastavu ima samo odr_en broj dana u godini, umjesto nekada_njih 365. Takva odluka lokalne vlasti krajem 2012. vratila je nevolje na ulice Belfasta

Svake godine sezona mar_eva po_inje u februaru, a zavr_ava u septembru, a prvu,  potencijalno opasnu, pripadnici Oranskog reda odr_ali su 21. juna 2013.

U blizini brodogradili_ta u kojem je izgra_en Titanik, na stotu godi_njicu prve i posljednje plovidbe otvoren je muzej koji je za manje od godinu dana dostigao milionsku posjetu

Zid mira u sjevernom Belfastu - Downing Street planira u narednih deset godina sru_iti sve zidove gra_ane sedamdesetih i osamdesetih godine

Zid nije dovoljna za_tita, te ku_e u neposrednoj blizini zidova imaju kaveze koji ih _tite od bacanja kamenica, jaja, trulog vo_a i povr_a 2

Posted in Uncategorized | Leave a comment