Nin, broj 3291, 23. januar 2014.

Vjerovala sam da živim u podijeljenoj zemlji, a onda sam posjetila Sjevernu Irsku. “Biće ti divno. Ljudi su tamo veoma prijazni”, rekla mi je kolegica iz Londona koja mi je preporučila fiksera u Belfastu s obzirom na kratko vrijeme koje sam imala za desetak intervjua. Večernji let iz Dubrovnika, da turisti iskoriste dan. Žena s lijeva rashlađuje se lepezom s natpisom Međugorje i slikom Gospinog kipa. Katolkinja. Mladić desno spava na podu. Istetoviran krst sa brojanicom u stisnutoj pesti liči na pravoslavni. Biće da je protestant. Na aerodromu u Belfastu stroga kontrola u skladu sa britanskom imigracionom politikom. Popunjavanjem boravišnog obrasca počinje i završava svaka sličnost sa Londonom. “Belfast je britanski koliko i London”, govorila je Margaret Thatcher u jeku sukoba koji su obilježili njenu vladavinu. Niko joj nije vjerovao, kažu danas u Belfastu. Ni oni koji su u aprilu ove godine na ulicama širom Sjeverne Irske slavili vijest o smrti bivše premijerke ni oni koji su to osudili.

Ostrvo je podijeljeno u 32 okruga od kojih je 26 proglasilo nezavisnost 1921. godine i danas čini Republiku Irsku, dok je šest okruga u najsjevernijoj provinciji Ulster ostalo u granicama Ujedinjenog Kraljevstva kao Sjeverna Irska. “Ne možemo se složiti o karakteru konflikta: sukob, rat, teroristička kampanja, okupacija ili, najčešće, nevolje /The Troubles/. Ali nazivati nevoljama ubistva više od 3500 ljudi tokom tri decenije dio je našeg problema”, kaže Kate Turner, direktor organizacije “Healing Through Remembering”. Navodi da se ne slažu ni u tome da li su nevolje počele 1690. pobjedom protestantskog kralja Vilijema Trećeg Oranskog nad katoličkim kraljem Jamesom II ili Uskršnjim ustankom 1916. ili uličnim demonstracijama kasnih šezdesetih. “Da ni ne spominjemo pitanje ko je počinilac, a ko žrtva”, dodaje Roisin McGlone, direktor organizacije “Interaction Belfast” koja se takođe bavi procesima pomirenja. Njena specijalnost su takozvana sučelja /Interfaces/, mjesta koja spajaju, ili razdvajaju, dijelove grada u kojima žive katolici od onih u kojima žive protestanti, a uz koja se desilo devedeset posto svih ubistava. Na tim mjestima i danas u Sjevernoj Irskoj su zidovi. Od njih 88 samo u Belfastu ih je 48. Najpoznatiji ujedno je i najveći. Zove se Zid mira, dug je blizu pet kilometara. Red betona, red metala, red žice. Razdvaja protestantski Shankill Road od katoličkog Falls Roada. Svojom dužinom siječe pet velikih saobraćajnica, te ima isto toliko kapija koje se zaključavaju preko noći. Ne zovu to policijskim časom, jer stanovnici s obiju strana zida imaju kuda izaći. Samo ne žele da “neprijatelji” budu prvo što će ugledati, bar ne noću. I jedni i drugi, uprkos pokušajima vlasti, odbijaju rušenje zidova. “Dok je trajao rat, zidovi su značili smrt, a danas znače sigurnost. Nehotično, oni su i spomenici ljudima koji su stradali u njihovoj blizini i postoji snažna psihološka veza”, pojašnjava Roisin. Iako je viši od deset metara, kućama u neposrednoj blizini potrebna je dodatna zaštita. Imaju željezne, gusto pletene rešetkaste ograde od zemlje do krova koje zovu kavezima. Takve zaštite imaju i semafori i policijska vozila. Dogovori o razoružanju paramilitarnih organizacija nisu se odnosili na bacanje kamenica.

Neil Jarman, direktor Instituta za istraživanje konflikta, rekao je da podjele održava i postojeći školski sistem u kojem je moguće da dijete ne sretne nikoga iz druge zajednice sve dok ne krene na fakultet. “Crkvama odgovara takav sistem više nego prelazak na potpuno sekularno obrazovanje, jer tako zadržavaju svoj uticaj”, navodi Jarman. Pojašnjava da svaka zajednica ima više identiteta: nacionalni /Britanci i Irci/, politički /unionisti i nacionalisti/, etnički, prije nego religijski /protestanti i katolici/, te ultrapolitički /lojalisti i republikanci/. Kažu da mogu prepoznaju ko je ko ili po imenu i prezimenu ili po kućnoj adresi ili po nazivu škole koju su pohađali, budući da većina katoličkih škola nosi imena katoličkih svetaca. Ulične parade u tradiciji su i jednih i drugih toliko da pri gradskoj vlasti postoji komisija za parade koja ima pune ruke posla u sezoni marševa. I niko im ne bi bio u koži. “Protestanti organizuju 90 posto svih marševa. Većina ne izaziva probleme, osim onih u dijelovima grada sa katoličkom većinom. Tada postaju opasni. Prvi visokog rizika u ovoj godini desiće se večeras. Biće puno policije, biće veoma napeto, lako mogu izbiti nemiri”, kazao je Jarman. Od hotela u centru grada do ulice Donegall ne treba više od deset minuta. Padala je sitna kiša. Put sablasno prazan, mir i tišina, tek pokoje vozilo u gradu od pola miliona stanovnika. A onda je počela buka. Najprije se čuo zvuk motora. To je helikopter kružio iznad. Šarolika parada u kojoj su u svečanim uniformama marširali pripadnici protestantskog Oranskog reda svirajući doboše, činele i flaute upravo je prolazila ispred crkve. Ali pogrešne. Ljudi na trotoarima držali su transparente: “Pokažite malo poštovanja”. Policije mnoštvo. Na desetine vozila, na stotine “kornjača”. Odjednom, policijske sirene sa svih strana. Policajci trče ka vozilima, uskaču, udaljavaju se. Pomislim neko ubijen. pitaću kolege koji ne skidaju kamere sa stativa. Mirno odgovaraju da protestanti odlaze u dio grada u kojem ih mještani tog dijela grada ne žele vidjeti. Pa će policija stati između jednih i drugih. I stala je. Blokirala ulicu. Isturila velike prozirne štitove. I izazvala bijes, psovke i povike mještana. “Nazad”, skandirali su. Oficir naredi odstupnicu, kordon se pomjeri jedan korak nazad. Aplauz. Uzvici dobravanja. Koliko malo tim ljudima treba da policiju dožive kao svoju! Ali ne tako davno na njihovim su kućama nicali grafiti da će biti ubijen svako ko bude viđen da razgovara sa tom policijom. Jedan dječak stavi prst na moju akreditaciju. Pita odakle sam. “Iz Bosne. Znaš gdje je Bosna?” “Znam. To je mjesto gdje živi Obama.” Biće da se naslušao vijesti o upravo održanom samitu G8 tu u blizini. A da je te večeri jedan ministar u vladi Sjeverne Irske povrijeđen u pokušaju da zaustavi policijsko vozilo sutradan ću čitati u novinama.

U Sjevernoj Irskoj vrijeme se mjeri prije i poslije mirovnog sporazuma kojeg su irska i britanska vlada, kao i osam političkih partija iz Sjevrene Irske potpisali na Veliki petak 1998. godine. Njime je zvanično okončan konflikt, iako je razoružanje Irske republikanske armije /IRA/ završeno tek 2005. godine, dok su lojalističke paramilitarne organizacije to učinile tek 2009. godine. Pitam se kako to da smo znali o IRA i iz medija i iz filmova, a, priznajem, ništa o UVF /Ulster Volunteer Force/, o UDA /Ulster Defence Association/ niti o bilo kojoj od desetine probritanskih paramilitarnih organizacija. “Priča je toliko komplikovana da je ne razumiju u ostatku Kraljevstva, a kamoli u Bosni. Zato je jednostavnije reći to je sukob između IRA i britanske vojske”, smatra doktor Jarman. “To je zato što je britanska vlada imala moć da širom svijeta kreira sliku o događajima u Sjevernoj Irskoj. A nije je ni bilo briga sve dok se rat nije došao na njihova vrata, dok se, umjesto Belfasta, nije počeo paliti London”, reći će turistički vodič Tom Hanna. U dijelovima grada gdje žive protestanti ivičnjaci obojeni u plavo, crveno i bijelo i svako malo nacionalne zastave Ujedinjenog kraljevstva. U dijelovima gdje žive katolici grafiti “Britanska po volji parlamenta, irska po volji Boga”. “Imamo najviše crkava po metru kvadratnom u svijetu. Ali crkva nekad i sad nije isto. Sedamdesetih je bilo pet misa nedjeljom i dvije subotom. Ako si došao pet minuta ranije, nisi našao mjesto. Danas su dvije mise nedjeljom i jedna subotom. Ako dođeš deset minuta kasnije, imaš gdje sjesti”, dočarava Tom. U centru grada štandovi sa plakatima i lecima protiv abortusa i protiv kontracepcije. “Katolička crkva vjeruje da je abortus pogrešan, kao i kontracepcija, ali nikoga ne forsira da ima mnogo djece, nego savjetuje ljude da budu mudri. Ako ne želiš djecu ne moraš ni abortirati ni piti pilule, nego samo nemoj imati seks tokom onih dana. Ne slažem se sa svim tim, ali pamtim riječi jednog sveštenika da je bolje imati dijete u krilu nego na savjesti”, kaže ovaj čovjek u kasnim četrdesetim.

Na veleljepnom zdanju gradske skupštine britanska zastava viorila se 365 dana u godini. A onda je parlament krajem 2012. godine taj broj dana sveo samo na posebne prilike, poput rođendana Njenog Veličanstva. Preko noći planule su demonstracije koje su na ulice grada vratile duhove prošlosti. I, usput, koštale grad 30 miliona funti. Ljudi su odustali od predbožićne kupovine, otkazali proslave, 120 radnika u kafićima ostalo je bez posla. Centar grada bio je demoliran, putevi blokirani. Za republikance zastava je simbol smrti, za unioniste njeno uklanjanje isto što i postavljanje identiteta onih drugih. Od tada svake subote u 13.00 časova grupa ljudi mirno demonstrira ulicama Belfasta noseći zastavu za koju vjeruju da joj je mjesto na gradskoj skupštini. Jednako uporno i strah se održao do danas. Po okončanju radnog vremena, izloge lokala više ne vidite. Preko njih su od plafona do poda navučene metalne rolo zaštite kroz koje ne prolazi ni najmanji kamen. Istovremeno i ulice gotovo opuste. Pokoji prolaznik, ništa ni nalik večernjem korzu u šetališnim zonama. I hoteli u centru grada se zaključavaju u 21.00 čas. I nije to jedina mjera opreza upadljiva stranim turistima. Elektronsku karticu morate svakog dana ovjeravati na recepciji. I umjesto da vam osoblje hotela to najavi unaprijed, oni vam, kad dođete prijaviti da ne možete otvoriti sobu, provuku karticu kroz validator i opet, osim ljubaznih fraza, ne kažu ništa. Vi dođete i sutradan i svaki drugi dan, osoblje ponavlja proceduru, opet bez objašnjenja. Savjetovani valjda da tako izbjegnu moguće uznemiravanje gostiju.

Lojalisti vjeruju da je mirovnim sporazumom iz 1998. godine zajednica s Ostrvom uklesana u kamen. Republikanci da su nastavili borbu za nezavisnost, samo bez oružja. Pozivaju se na pravo na referendum i čekaju naredni popis stanovništva. Početkom prošlog vijeka blizu 70 odsto protestanata, blizu 30 odsto katolika. Po popisu iz 2011. 48 odsto prvih, 45 odsto drugih. Kada drugih bude 50 odsto plus jedan imaće pravo na referendum za nezavisnost. Ako je ne izglasaju tada, svakih sedam godina imaju pravo raspisati ga ponovo. “A kad bi u Republici Irskoj sutra imali referendum da li žele ujedinjenje sa Sjevrnom Irskom, mislim da bi rekli ne. Ljudi ne žele preveliki teret koji nosimo sa sobom. Jednostavno, ne mogu sebi to priuštiti”, vjeruje Hanna. Niko ne želi nevolje.

Ljepotica i zvijer

Novinarka Una Murphy nikada neće zaboraviti jedan doživljaj iz svog ranog djetinjstva. Jednoga dana njena majka došla je kući sva uzbuđena jer je u gradu vidjela turiste. I to japanske. Onda se danima o tome svima naokolo pričalo. Danas Belfastu turista ne manjka. Turizam je ubjedljivo najbrže rastuća industrija, a grad /sic!/ drugi u svijetu po bezbjednosti turista, odmah iza Tokija. Lani je na stotu godišnjicu prve i posljednje plovidbe Titanika otvoren muzej koji nosi ime nepotopivog broda. Tu je i “Nomadic” iz 1911. godine, posljednji očuvani parobrod kompanije “White Star Line” u čijem vlasništvu je bio i Titanik. Osim cijele četvrti nazvane po Titaniku, priča o brodu još jednom je stigla pred gradski hol. Pored ranije podignutog spomenika, sada je tu i novi, nazvan vrt sjećanja. I imena svih koji se sa plovidbe započete aprila 1912. godine u Southamptonu nikada nisu vratili. “Ljude i dalje najviše interesuje sukob, ali osim te najtraženije `Troubles` ture, mi uvijek radimo i `City` turu, uključujemo i dobru i lošu stranu, pokazujemo i ljepoticu i zvijer”, kažu u čuvenom Paddy Campbell crnom taksiju. Kako je u posljednje dvije godine broj kruzera koji pristaju u Belfast povećavan za po 30 odsto, tako je vlada odlučila izgraditi im novo i veoma skupo pristanište. Umjesto industrijske zone bivšeg brodogradilišta u kojem je nekad izgrađen i Titanik, prvo što prohtjevni putnici kruzera ugledaju kad pristanu biće muzej posvećen /ne/slavnom brodu.

/Ovaj tekst nastao je u okviru programa Balkanske stipendije za novinarsku izuzetnost/

City hall britansku zastavu ima samo odr_en broj dana u godini, umjesto nekada_njih 365. Takva odluka lokalne vlasti krajem 2012. vratila je nevolje na ulice Belfasta

Svake godine sezona mar_eva po_inje u februaru, a zavr_ava u septembru, a prvu,  potencijalno opasnu, pripadnici Oranskog reda odr_ali su 21. juna 2013.

U blizini brodogradili_ta u kojem je izgra_en Titanik, na stotu godi_njicu prve i posljednje plovidbe otvoren je muzej koji je za manje od godinu dana dostigao milionsku posjetu

Zid mira u sjevernom Belfastu - Downing Street planira u narednih deset godina sru_iti sve zidove gra_ane sedamdesetih i osamdesetih godine

Zid nije dovoljna za_tita, te ku_e u neposrednoj blizini zidova imaju kaveze koji ih _tite od bacanja kamenica, jaja, trulog vo_a i povr_a 2

Advertisements
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s