Crtice iz Haga

Ujutro, pred put, frizerka mi kaže da, u gazdino ime, pozdravim Radovana. A u njeno nekog od njenih. Ali tamo tvojih nema, gazda će.

Na letu naši. Mnogima prvi put. Je l’ ovo makadam. Škripi đeram. O’šle mu pakne. Malaaa, obraćaju se osoblju. Zahvaljuju se za ketering, u zvijezde okivaju, k’o da ga je staf iz svog džepa platio. Sa’š vid’ti kad nam ovo na izlazu naplate, dobacuju drugi. Iza bračni par, u dubokoj starosti, svako po kindle na krilu.

Nigdje toliko naših k’o u Hagu. Ni na utakmicama. Posla je bilo u zgradi hotela koja je nasuprot zgrade ICTY, u zgradi ICTY i na platou između. Lid isti. Nezadovoljni i presudom i visinom kazne. A ispod toga citat. Koga god.

Na spisku potencijalno korisnih i potrebnih kontakata oficir za vezu. Pred put muž mi kaže, kad ga budem zvala, ako odbije saradnju, reci da si maloljetna. Kad ono nov čovjek na toj poziciji, već par mjeseci. Preljubazan, presusretljiv, konstantno na usluzi. Sve suprotno od prethodnog. Jedino automobil službeni isti. Koji je više vremena bio u PD nego igdje drugdje.

U hotelskom baru prekucavam izjavu Luke Karadžića, u njegovom društvu govore po zanimanju brat. Za stolom iza mene majka i kćerka. Maternji nam je isti, a one ga sad miješaju sa holandskim. Majka kćerki pušta snimak privođenja Florence Hartmann. I nije im jasno kako je privedena kad rulja viče ne nju, ona je naša, ona je na našoj strani. Sjetih se da je lani u Prijedoru bilo izjava: bio u logoru, a uhapšen.

Sad će ti to biti vijest, a ne presuda. K’o ljetos u Srebrenici što je bio Vučić, kaže koleginica što je iz novinarstva prešla u nevladin sektor.

Naslov Luka Karadžić: „Ne nosim teret izdaje brata“ uredništvo mijenja u: „Očekujem oslobađajuću presudu“. Kolegama s TV-a pridržavam laptop ispod objektiva kamere, fake live sa bratom. Luka Karadžić čudi se idiotu. Nisam znao da to tako ide. Šta ste vi mislili, da ljudi iz glave rade? Nisam, znao sam da mora biti nešto, ali nisam znao kako to izgleda.

Lijevo od mene naši. Jedan mi poznat likom, priđem da pitam jesmo li kolege. Nije, s nekim sam ga zamijenila. Dodaje da je Hercegovac. Svi ostali Krajišnici. Bihać, Cazin, Kladuša, Ključ. Došli istim autobusom kao i naši iz Prijedora, jedan je i cimer s Prijedorčaninom. Napolju hladno, u baru hotela toplo, kafa besplatna. Jedan uđe s vana, ljut, galami, ‘oću l’ vam ja držati transparente.

Galerija u sudnici ima 99 mjesta, daleko manje nego akreditovanih. Smještaju ih zato po dodatnim prostorijama. Naši, kažu, u špajzu bili. Nisu vidjeli predsjednika neg’ na TV-u. To su mogli i od kuće.

Najstrože se pazilo da se naši ne susretnu sa našima. Uvodilo ih na različite ulaze, u različito vrijeme u različite porstorije. Nakon izricanja presude isto. Čak i ove naše, što su na glavni ulaz ulazili, nakon eventa pripuštalo van malo po malo, s vremenskim razmacima.

Silazi jedan naš i sreće se s nečijim pogledom u daljini. Stavlja sebi kažiprst na čelo, palca dignutog, a preostalih prstiju ušačenih. Simulira pucanj iz pištolja. Pita me hoćemo l’ šta raditi. Nećemo, nemam ti ja to gdje objaviti. U nas samo naše puštaju. Ali dala sam tvoj broj kolegi u SA, zvaće te sada, da ima i sagovornika van Srebrenice.

Snimam izjavu u holu. Novinarka NYT pita je li to Luka Karadžić. Nije, to je član odbrane. Opet pita isto. Nije, to je pravni savjetnik Radovana Karadžića. Ona opet. Nije, njegovo ime je Goran Petronijević. A nije Luka Karadžić. Nije. Iste su visine, isto su ćelavi, isto imaju brkove, ali nije. A, žene… Uzima onda izjavu od Brammertza. I pita na kraju koja je razlika između genocida i eksterminacije.

Momak s BBC akreditacijom pita mogu li mu prevesti izjavu jednu i snimiti voice over. Čuje se pitanje novinara šta mislite i ide odgovor: ništa ne mislim. Nagrađen je, eto. Sve pobijeno, nemam nigdje nikoga… Kako misli nagrađen, dobio je 40 godina, pitaju redom, misle greška u prevodu.

Snimam prevod, pitaju može li još jednom, ali sporije. Do mene sjedi montažer, na snimku nailazi na naslovnicu magazina Time sa čuvenom fotografijom logoraša iz Trnopolja. Kažem im ovaj čovjek je danas tu. Nema reakcije. Ponovim da je došao u Hag i da je ispred zgrade sada, ali ga ne biste prepoznali. Nasmiješiše se, poslovična ljubaznost, small talk, zahvalnost, pozdrav. Imuni na sve što nije u planu.

Nemoj srbovanja, rekao jedan urednik svojoj ekipi. Đavolu malo bilo. Naravno da možeš poslikati zgradu ICTY iz moje sobe. Samo, 12. je sprat, prozori se ne mogu otvoriti širom, prevencija suicida. Malo osušenih kapi kiše, malo ptičjeg izmeta. Ma, ne smeta. Siječem ona reportažna, da se kadrovi mogu koristiti i kasnije. Nikad više novinarskih ekipa ovdje neće ni biti.

U toj strci uzimanja prvih reakcija, napade nas jedna naša. Galami, zašto je izbjegavamo, zašto od nje nismo do sada uzeli izjave, zašto niko srpske žrtve ništa ne pita niti u presudi spominje, kako će ona na kraj s drugima, kad ni sa Srbima ne može, nikad više neće dati izjavu srpskim medijima. Onda okrenu i na džender. Kako mi samo uzimamo izjave od generala Savčića i direktora Kojića, a od nje – jedine žene, ne. Jer, zna naša, ne bude li je medijima, ko će znati da je bila. Svako svoju muniru ima, kažem kolegi koji me zamolio da ga povežem sa našima.

U Amsterdamu, dan poslije, nema naših. Sve sami svoji. A svoji toliko da našost zaboli još jače.

Advertisements
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s