Dnevnik jedne kampanje

Izbore radim od onih iz 2000. Najprije za radio, a od 2002. za novinsku agenciju, dakle „rek’o, kaz’o, dod’o“. Od toga ni manje ni više. Znači, napor je isključivo fizički, hodati po tim tribinama, od jedne do druge, iz dana u dan. Mentalna je samo bol. Od one ‘nol’ke omladine u špalirima. K’o onaj uragan iz dvije i šeste, ako se sjećate.

U početku, dok je baka s Direktoricom bila na moru, Drugaricu sam neki put morala voditi sa sobom. Imala je uspona /“Koliko vidim, ima ovdje ozbiljnih kandidata za kočoperitis.“/ i padova /“Zašto ti ne aplaudiraš?“/.

„Makadami se redovno nasipaju i to je najvažnije“, kaže jedan.

Jedan krtikuje bilborde drugih. Baš na dan kad su i njegovi osvanuli po gradu. Ali ne tako veliki i ne tako česti kao oni čije kritikuje.

Neki po sto godina u javnom životu i još ne razlikuju davanje izjave od gostovanja u studiju. Počinju izjave sa “dobro veče vašim gledaocima”. I još se uredno i predstave.

Jedan je prošle izbore pridržavao rolape iza leđa sagovornika dok traju izjave, eno ga sad kandidat.

Svaki nosilac je nosioc. Al’ će se ovi nanosati, kaže kolega snimatelj.

Jedan govori “predizborna trebina”. Nije slučajna greška, nego svaki put tako.

Penzija uranila. Ranom zorom, 9. /slovima: devetog/ u mjesecu.

Jedan priča kako su se mještani radovali asfaltu: „Vrištali su i djeca i majke i ljudi“.

Srbijanska i himna Republike Srpske zamijenile mjesta od prošlih izbora. Aplauz poslije himne se ne mijenja.

Jedan imao udes poslije tribine. Mrtav pijan, kažu. Kažu, umalo još nije udario u neki traktor koji ga je iz jarka izvlačio. Omladinac je. Za primjer vršnjacima.

Razmišljala raditi priču o doiksavanju. Neki su tako prvo prolazili, a poslije i sami padali. Jer su neki njihovi „radili“ još više od njih. Da me povežu sa svojima u odborima, da mi oni budu sagovornici, može i anonimno. Kad, na nekom dječijem rođendanu, rekoh šta tražim i rekoh kako se bojim da li će mi htjeti pričati sve do u detalje, a jedan će: „Ne traži dalje, ja sam to patentir’o. Još 2002.“

Jedan sazvao pres, pa pitao novinare o čemu da priča.

Žale se i ljudi iz lokalnih izbornih komisija. Gdje im i referendum sad natovariše. Skoro isti posao kao za izbore, a bez potrebe. I baš na svim biračkim mjestima, aman! „K’o da se ne zna da će nam izlaznost biti 120 posto“, kaže jedan.

Jedan pozvao medije da se slika sa nekima iz nekog kluba borilačkih vještina. Šapne mi koleginica: „Što im neko ne reče da se ovaj naležao u zatvorima zbog droge. Evo, neki dan je izašao.“

Ljuti Srbi počeli kampanju pričom o dijaspori i blagodetima koje može donijeti. Šuti i onaj među njima što se najglasnije protivio čitanju pisma roditelja ubijene djece Prijedora. Onaj što je tada, dok su drugi odbornici samo žamorili, raširio ruke i viknuo naglas da je dosta više.

Jedan je pred početak tribine prišao snimateljima i pitao zašto uvijek samo prvi red, nikad masu. Pod jedan nema mase, pod dva ni u širokim kadrovima ne smije biti djece. Sutradan šef tehnike na razgovor pozvan. Turistički vodič u Bukureštu rekao je da je za vrijeme Čaušeskua smijenilo snimatelja jer ga je poslikao s one strane na kojoj je ožiljak imao.

Deset me je dana mijenjala koleginica, a ko nije predizborne kampanje radio, ne zna kakva je to žrtva. Dan pred povratak kući, odveli smo djecu u bavarski dvorac, inspiraciju za Walt Disney’s Magic Kingdom. Kasno popodne vidjeh mamine propuštene pozive. Tri u razmaku od po minut. A dopisivale se to jutro, rekla joj kad stižemo, sve pet. Nema šta drugo biti nego neko umro. Zovnem, kaže daj svoj i Mariov JMBG da glasamo za vas. Ona i prija joj na referendumu. Ko ti je to, mama, rekao? Pa, ovi na glasanju. Ja ne dam, a Marija ću pitati. Ako ti se više ne javim, znači da ne da ni on.

Jedan daje izjavu šta će sve uraditi i za šta će se sve zalagati ako bude izabran. Na ono isto mjesto na kojem sjedi već osam godina. Od 38 sjednica lokalnog parlamenta u posljednjem mandatu, nisam bila na možda dvijema ili trima. Ovome glasa nisam čula.

Drugar Pod lupom gleda visokog funkcionera u zajedničkim institucijama BiH kako na stranački skup dolazi službenim vozilom uz još dva vozila u pratnji, sve pod rotacijama. Pita što mu ovo treba. Ajoj, jesi nezagađen. Kad se sa ove strane na to oguglalo…

Oslovljavaju kandidate sa gradonačelniče. Da se počnu ulizivati na vrijeme. Čak i neki među kolegama. Jedan je tako na nekim ranijim izborima sebi otvorio i nalog na yahoo.com sa načelnik opštine u adresi. A nikad nije otišao dalje od kandidature.

Jedan najavljuje kako će mijenjati zakone. Ne kaže da se ti zakoni ne mijenjaju u lokalu, već u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Tamo gdje npr. on sjedi već dvije godine.

I ukućani mi se smiju. Gdje ćeš danas? Tu i tu. Pa, i juče si tamo bila. Kupi sebi mjesečnu.

Da je iko na pitanje zašto se kandidovao, odgovorio zbog 1) novca i 2) moći, glasala bih za njega. Ovako, opet moram glasati protiv. Kad već nemam u ponudi ono čestito čeljade iz Teslića.

Advertisements
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s