Bila jednom u Njujorku

Ove godine dva puta pomjeram sat. Danas ovdje, prije dvije sedmice na Istočnoj obali. Imam 24 slobodna sata u Njujorku i četiri večeri. Dva dana prije put planiram kako ih iskoristiti. Uveče 6. marta bih da kupim kartu za Kip slobode za 8. marta. Prva dostupna posjeta je u junu.

 

Oko 500 novinara iz 90-ak zemalja svijeta prijavilo se za konferenciju o razvoju u ranom djetinjstvu na Kolumbija univerzitetu. Za 18 godina u novinarstvu bila sam, kaže moj TripAdvisor nalog, u 110 gradova, u 25 zemalja, na četirima kontinentima i prešla 28,375 hiljada milja /ako se izuzmu ponovljeni odlasci na ista mjesta/, ali nikad u Americi. Vrlo rijetko otvaraju pozive za novinare izvan svojih granica, a i kad to učine, selekcija je prestroga. Zato odavno primjenjujem pravilo da se za CPD na teritoriji Amerike prijavljujem samo ako ću na to potrošiti ne više od dva sata. Tako sam i ovaj put očekivala mejl sa ključnom riječju unfortunately. Kad ono congratulations.

 

Đe ćeš u šestom mjesecu trudnoće, hoće l’ djeca kod bake, je l’ ostavljaš Marija samog s djecom… Što, je l’ on nije roditelj?

 

Već odavno u međunarodnim aplikacijama za novinare u rubrici gender, osim male i female, stoji i neutral. I ovdje domaćini među prvim housekeeping informacijama navode da toalete za rodno neopredijeljene imaju na dva od šest spratova zgrade Fakulteta za novinarstvo. Na svakom spratu na oglasnim tablama natpisi: „Trumplandia. It’s like a joke, but it’s not funny.“ U Pulitzer sali trudnoća i dojenje nisu tema. Kolegica iz Nigerije mjesec pred porođaj, iz Čilea doji bebu od deset mjeseci, iz Meksika kćerkicu od deset. Za doručak i ručak stojiš u redu za buffet, a da niko ne pravi pitanje o trudnoći ili bebi u naručju. Ako sam tražiš da ideš preko reda, OK, ali da te neko dovodi u privilegiju koju ne tražiš, toga nema. Za sve vrijeme puta samo u redu za check-in na JFK starijem paru ispred mene trudnoća je vijest. Čude se što stojim u redu, treba da idem preko reda, ne treba da čekam… Sve OK, dobro sam. Gledam im poslije pasoše. Grci.

 

Nijedne slike sebe u Njujorka nemam. Osim grupne, na FB stranici konferencije, 45 novinara iz 28 zemalja. Kolege iz Malezije i sa Filipina prvi put vide snijeg, uživo. Kolega iz Ekvadora se pravda, jeste da ne dolazi iz mnogoljudne zemlje /16 miliona/… Ja manja od makovog zrna, ni kad bih preuveličavala ne bih dobacila do četiri miliona. Pravda se i domaćin, zbog prisutnih donatora /Unicefa, Forda i još triju, manje poznatih, fondacija/, govoreći kako zajedno, u zbiru, pokrivamo više stotina miliona ljudi. Ako je to bio cilj, zašto nema novinara iz Kine i Rusije?

 

Savjeti domaćina za Menhetn su ne noću u Central park i ne noću u Harlem. I bezbjedni ste gdje god je mnogo ljudi. Situacija ima svaki dan. Ili svađa u prodavnici, ili tuča u podzemnoj, ili bježanija po ulicama. Oni koji se tu zadese, bez reakcije su. Eventualno vade telefone, snimaju, vraćaju telefone, bez promjena izraza lica. Prosjaci na svakom koraku, beskućnici super organizovani u prikupljanju para. A i taj govor. Da se pitaš je li ostao iko u Nju Orleansu. Ili u Srednjoj Americi. Sirene hitne pomoći, policije i vatrogasaca, preglasne, prečeste i u svako doba dana i noći. Na najfrekventnijim mjestima punktovi NYPD i US Army. Ne zaustavljaju me da mi pregledaju lične stvari niti da me psi tragači onjuše. Ne zato što sam trudna, nego zato što sam bijelac.

 

NYLO hotel na Brodvej aveniji je pristojan. Drugarica je fan visokih spratova po hotelima, pa traži da približim kameru prozoru. Nisu samo na 12. spratu tako prljavi prozori i nisu toliko prljavi samo u tom hotelu. Kroz mnoge dijelove grada, ako prolaziš danju, pitaš se da li su uopšte naseljeni ili su to zloglasni inner cities. Drew i David ne vide onaj snijeg kroz prozore zgrade fakulteta. Kupiš kartu za vođenu turu autobusom, ne vidiš kroz prozor. Na kruzeru od Menhetna do Bruklina isto tako. Valjda je i to dio njihove ekstremne pragmatičnosti, neka je čisto iznutra, gdje dišeš, boraviš, živiš, a ako hoćeš bolji pogled, i kruzeri i sightseeing busevi imaju otvoreni dio za to.

 

Zimus sam išla pogledati Glogovca u novom Hamletu JDP-a. Kupujem ulaznicu, kaže onaj poznati čiko sa blagajne /što ima svoju knjigu utisaka/ 350 dinara. Pitam da nije neka greška, rezervisala sam ulaznicu od 1.200 dinara, kaže nije, otkazala nam jedna škola organizovanu posjetu, pa smo pustili u prodaju karte s popustom. I pogledam tu predstavu za tri evra. Za Mis Sajgon u Brodvej teatru treba da platim od 105 do 342 dolara /one najjeftinije, od 78 dolara, bile su već rasprodate/. Online ne mogu kupiti kartu, jer nema BiH u padajućem meniju zemalja u kojima je kartica kojom plaćaš registrovana. Odem na prodajno mjesto za sva brodvejska pozorišta, da usput pitam mogu li dobiti popust na svoju IFJ akreditaciju. Ne dajemo popuste, ali imamo najbolju ponudu za preostala neprodata pojedinačna mjesta za 75 USD. Dirigent stoji tako da diriguje i orkestrom ispod scene i horskim dijelovima na sceni. Mjuzikl traje dva sata i 40 minuta. Vidiš i čuješ savršenu sinhronizaciju orkestra i glumaca, zavidnu fizičku kondiciju glumaca, istrenirano solo pjevanje, mlad svijet u publici, odličnu i konstantnu komunikaciju publike sa scenom, ali ne i igru. U jednom momentu pimp iz Vijetnama po dolasku u Ameriku izgovara repliku iz Trampove kampanje „Let’s make it great again“. Tu nastaju ovacije kao da si u Medison skver gardenu na Njujork Niksima, a ne u pozorištu. Meni bi bilo draže da je bila spontana nego kontorlisana. Na kraju predstave cijela sala je na nogama, ali nijedan bis nego se odmah po izlasku svih na scenu pale svjetla i spušta zavjesa. A imali smo priliku doživjeti 40-ak izlazaka Nikole Simića ne jednom od posljednjih igranja Bube u uhu. Na pauzi prodaju se piće i hrana. Na svakom nivou se pored tih mini barova nalaze prodavnice suvenira iz predstave koja je na repertoaru. Red je i za jedno i za drugo. Prodaje se svašta, od uniformi američkih i vijetnamskih vojnika, preko zastava, do privjesaka. Gledamo ove sedmice mjuzikl jednog američkog univerziteta na gostovanju u Banjaluci. Takođe tehnički savršen, već sad, na studentskom niovu, ali bez prostora za nadogradnju. I da je afirmisana ekipa radila umjesto studenata, razlike ne bi bilo, toliko se, eto, čini se, pažnje poklanja tehnici na račun individualnog. Sjetim se druga Darka Cvijetića i lika mu koji citira Brehta. Il’ prodaješ karte il’ praviš predstavu.

 

Išli smo jednom u Pariz na 15 dana, pa se imalo vremena za jedan cijeli dan u Luvru, za jedan cijeli dan u Versaju, i sve tako za bahatiti se. I podsmijavali se tursitičkim vodičima za Amerikance gdje piše da je za Luvr potrebno sat vremena. Jeste, ako ideš vidjeti samo Mona Lizu. Tako osoblje Muzeja moderne umjetnosti u NYC, kada je petkom late opening, a uz to besplatan ulaz, nema dilemu ko i zašto tada tu dolazi, pa te na ulazu odmah uputi na peti sprat. Koliko se nekada moralo učiti likovno u prijedorskoj gimnaziji, znaju samo oni kojima je predavala profesorica Damjanović. Prvo veliko djelo pred kojim sam stajala uživo su Van Gogovi Suncokreti u Nacionalnoj galeriji u Londonu prije više od deset godina. Ništa. Redali su se poslije veliki umjetnici, velika djela, velike kuće u velikim gradovima. Uzalud. Pitam ljude, akademske slikare, znate li vi razliku između umjetničke slike i one koja to nije, likovne pismenosti i nepismenosti, osjećate li šta kad ste pred velikim djelom, kažu u 80 posto slučajeva da. Ja ništa. Posjetim i pogledam, informativno, a više od toga nikako. E, tako i ovdje. Pred Van Gogovom Zvjezdanom noći milion ljudi. Meni zanimljivija prostorija u kojoj je Marina Abramović u suzama dočekala svog bivšeg muža. Sa sve 14 miliona pregleda na YT.

 

Jesenas u Njemačkom muzeju u Minhenu, u svim onim podzemnim nivoima sa oživljenim starim rudnicima kroz vijekove, nahvatale se straha i Drugarica i Direktorica. Iz država koje posjetimo, donosimo magnete. Jedan je obavezno zastava te države, a drugi simbol države ili grada. Na frižideru su sad Lejdi liberti od Lego kockica i MOMA. Kaže Direktorica baš je lijep ovaj muzej. Ima li u njemu rudnik?

 

Vraćam adapter za struju prijatelju koji je ranije živio u Državama. Ne bih poželjela živjeti tamo, kažem. Nije Njujork Amerika. Niti je Amerika Njujork. Njujork je Njujork, kaže.

Advertisements
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s