MATIJA ILIĆ, DJEČAK KOJI JE DOBIO I BITKU I RAT

Zovem se Matija Ilić. Imam pet godina. Danas sam zdrav dječak. Još malo pa potpuno zdrav. Iako su ljekari, kad sam se u svojoj drugoj godini razbolio, rekli da mi je ostalo još tri mjeseca života, mama i tata me nisu dali. Kad bih znao sam ispričati šta sam proživio, izgledalo bi to ovako.

Bio sam napredna beba. Prohodao sa 11 mjeseci. Izgovarao proširene rečenice. “Mama ide pos’o.” Tog januara 2010. godine, bilo mi je nepunih 15 mjeseci, za jednu noć i jedan dan prestao sam da pričam i da hodam i dobio epi napade u kojima ću biti 24 sata dnevno u naredna dva i po mjeseca. Osim epilepsije i upalnog procesa na mozgu, otkriveni su mi odumiranje mozga i tumor u glavi za koji se nije znalo je li zloćudan ili dobroćudan.

Bio je petak, 12. februar 2010. kada se pokazala i mogućnost da u tijelu imam više zloćudnih tumora veličine vrha igle. Zbog njih bi, da sam ih imao, terapija koja bi se morala uključiti za liječenje mozga, bila smrtonosna. Mami je toga dana rečeno da te promjene na mozgu kod djece napreduju veoma brzo i da mi je ostalo najviše tri mjeseca života. Tati je rečeno da će, uprkos tome što nalazi na malignost u organizmu nisu bili uredni, biti uključena kortikosteroidna terapija. “Pokušaćemo sve. Pa, ili ćemo ga ubiti, ili ćemo ga ozdraviti.”

Ne sjećam se, ali su mi pričali. Ja sam u to vrijeme bio biljka. Sve vrijeme u nesvjesnom stanju. Više puta uvođen u vještačku komu. Da bi mi se što više sačuvao mozak. I da bi se kupilo vrijeme. Bez ikakve svjesne reakcije i na šta. Praznog pogleda. Bez reakcije bola na vađenje koštane srži. I dalje 24 sata pod epi napadima. Mama i tata zvali su me dirigent. A onda mama jutro nakon tog crnog petka okreće novi list. Odlazi da pere kosu, suši je fenom, a ja je odjednom ugledam. Pratim je pogledom. Ona počinje da šeta po maloj i uskoj sobi u Tiršovoj i da pjeva. Ja je i dalje pratim. Ona ne vjeruje. Ponavlja ona. Ponavljam ja. Počinje da vrišti, istrčava u hodnik i doziva sestre i doktore. Svi se sjate pored moga kreveta. Ja im pokažem isto što i mami. Da nisam više biljka. Da ću živjeti mami i tati. Nekoliko dana kasnije, tata me je držaou krilu. Bio sam mu okrenut leđima. U jednom momentu okrenuo sam glavu ka njegovom licu, nasmiješio se i izgovorio tata. On, usplahiren, brže bolje za telefon, dežurni ljekar utrčava, sjatiše se sestre, svi me gledaju, čekaju, uperaju one lampice u oči. Ja ništa. Bilo je to samo za tatu. Tog mu je dana bio rođendan.

Prvi nalaz nakon tih teških terapija pokazuje da se promjene na mozgu povlače. Odahnuše svi. A kada u krajem marta izađem iz Tiršove, ne znam ni da hodam, ni da sjedim, ni da puzim, ni da žvačem, ni da pričam. Ništa. Sve počinjem učiti ispočetka. Radne terapije, fizioterapije, logoped, psiholog, sedam periodičnih teških terapija kortikosteroidima, plus svako malo hrpa nalaza. Prijedor, Banjaluka, Beograd. Tačne dijagnoze nemam punih godinu i po dana kada slučajno moje nalaze gleda ljekar na privatnoj klinici u Beogradu, budući da u javnoj nešto nije bilo u redu s aparatom za magnetnu rezonancu. Kaže da je to u mojoj glavi dermoidna cista, ali drugi ljekari to odbacuju kao malo vjerovatno, jer na nju otpada manje od jedan odsto svih tumora u glavi. Ova će se dijagnoza pokazati tačna kada su mi taj komadić kože, srastao za mozak još dok sam bio u maminom stomaku, prošlog mjeseca izvadili ljekari na zagrebačkom “Rebru”.

Za Zagreb su se mama i tata odlučili jer za operaciju i Italiji, koju je Beograd predložio, nisu imali novca, a nisu željeli u javnu, medijsku kampanju zbog nekih afera koje se za takve akcije vežu i u Srbiji i u Hrvatskoj. Ni za Zagreb novca nismo imali. Ali zato su tu bile naše porodice, naši prijatelji, naša rodbina, poznanici, ali i neznani ljudi. Priča je išla od usta do usta. Neki su pomogli novcem, neki gostoprimstvom, neki ručkom, neki zakazivanjem pregleda, neki su privremeno iselili svoju djecu da bi u svoj stan smjestili nas. Previše je toga da bi se mjerilo novcem. A mama i tata mi ne daju da ikoga izdvojim. Kažu, ne možeš pobrojati sve, a ako ikoga izostaviš, ogriješio si se. Pa, i ogriješiću se. Mama jednog mog drugara iz vrtića predložila je tetama u vrtiću da organizuju priredbu u kojoj bi moji drugari nastupali “za svog bolesnog druga”, a roditelji bi prikupili novac, svako koliko može. Pošto se datum mog odlaska u Zagreb bližio, oni su to na veeeliku brzinu organizovali i pripremili. Joooj, al’ su griješili!!! Pa su zato bili još i slađi. I, da ne zaboravim. Moj veliki šav na glavu lijepo zarasta i u vrtić nastavljam ići ovih dana. Uprava je mami tatu trajno oslobodila plaćanja vrtića. Zato ću od sada kod logopeda ići tri umjesto dva puta sedmično.

Brane, Ivona i Matija Ilic

Matijina baka prva organizovala prikupljanje novca za unukovu operaciju medju radnim kolegama u CJB Prijedor

Priredba u vrticu pred Matijin odlazak na operaciju

Advertisements
Posted in Uncategorized | Leave a comment